Miloš Đurđevac: Nemoguće i moguće

Ova dva poredbena korelata elementi su svakidašnjeg suprotstavljanja pojmova. Ipak, sebi dajem za pravo da spomenem da se „nemoguće” ističe u odnosu na „moguće“, pa se često logika ispriječi vjeri na čovjekovom putu rasuđivanja.

Vođeni jednim od ova dva izbora, ljudi se mijenjaju i njihove životne odluke zavise od puta kojim su pošli. Ne kaže se bez razloga da u svijetu vidimo ono što gajimo u srcu. Gradimo karakter pod uticajem okoline, ali i okolinu gledamo očima naše duše.

Korov u bašti našeg duhovnog sazrijevanja često se otrgne kontroli i preraste u nešto mnogo veće što naglo mijenja karakterne crte naše ličnosti. Metaforički rečeno, čovjek često zaliva ono što bi trebalo da vene, pa samim tim stvara mračnu stranu sebe. To odsustvo svjetlosti na putu rasuđivanja čini da on jasno ne razaznaje pojave sa kojima se susreće. Ne vodi se optimizmom, satkanim od nade i vedrine, već pesimizmom, pa gubi vjeru u to da bilo šta zavisi od njega. Tada „nemoguće“ zauzme tron i truje misli i osjećanja.

Bez ravnoteže ovaj svijet ne bi postojao, pa nasuprot „nemogućem“ postoji „moguće“.

Kada je duša ispunjena vjerom, vjerom u Boga, vjerom u sebe i vjerom u druge, nama drage osobe, čini se da u našem vokabularu ne postoji riječ „nemoguće“ i da se vodimo mišlju da je sve moguće ako u to zaista vjerujemo. I nije loše ovoliko puta ponoviti istu riječ (vjera) kad je ona glavna distinkcija između ova dva kontrastna korelata. Koliko god bilo teško, mučno i naizgled nepremostivo, čovjek ne smije izgubiti nadu. Ako se to desi, izgubiće sjećanje na sebe samog i mrak bi lako zamijenio svjetlost.

Najlakše je odustati i tada možemo samo da izgubimo. Ipak, u suprotnom, imamo šansu da uspijemo, a samim tim što nijesmo posustali i izgubili nadu, mi smo pobjednici. Čovjek pun samopouzdanja, optimizma i nade, svjestan svojih sposobnosti, cilja na ono što mnogi nazivaju „nemogućim“, ali njemu taj pojam nije poznat. Tada i „nemoguće“ postaje „moguće“.

Miloš Đurđevac