Erupcija uvijek dolazi iznutra. Često zna da bude iznenadna, baš zato što se napolju ne može znati šta se dešava unutar nečega.
Vulkanska erupcija je prvo što većina pomisli pri samom izgovoru gore datog naslova. Jasno je da su ove vulkanske aktivnosti kroz istoriju postale poznate po razornosti i nepredvidivosti, pa je svijet, kao rezultat te pojave, pretrpio ozbiljne gubitke. Samim tim, podjela na aktivne i neaktivne vulkane ne može nam sugerisati na to hoće li se neki vulkan aktivirati ili ne. To samo znači da se u, savremenom čovjeku poznatom dijelu prošlosti, određeni vulkan istakao po svojoj (ne)aktivnosti.
Često volim da, kroz nešto jednostavno i na prvo čitanje lako razumljivo, prikažem čovjekovu prirodu i način njegovog funkcionisanja. Pa u vezi sa tim, cilj ove kolumne nije priča o vulkanskim aktivnostima (što bi bilo pomalo dosadno, imajući u vidu da se radi o kolumni), već o „seizmičkim aktivnostima unutar čovjeka“, erupciji kao načinu reakcije koju čovjek manifestuje pri dodiru sa nepravdom i nelogičnošću.
Čovjekov bunt je, smatram, najjače oružje koje može imati jedan narod, bez obzira na zamak koji treba da se osvoji. Naravno, ne bunt kao izraz novog, već u ovom slučaju kao pokazatelj nezadovoljstva i određenog vida frustracije. Često dozvoli da mu se sve svetovno uzme, da bude ugnjetavan i ponižavan, ali kada se krene na ono najvažnije što je gajio u srcu, ono sveto i duhovno, čovjek će pružiti sjajan otpor. Naravno, onda će ga odbraniti ono što u stvari on brani, pa nam je jasno o kakvom se prožimanju duhovnih niti u ljudskoj duši radi.
Takva erupcija u ljudskom srcu prirodan je proces u življenju „običnog“ čovjeka. Običan – koji je vezan za sve zemaljsko, a „običan“ – onaj meni običan, ali neistomišljenicima čudak, vezan za ono onostrano.
Miloš Đurđevac
