Marko Jancer: Rad se na kraju uvijek isplati

Naš sugrađanin, džudista i član kluba Trebjesa, Marko Jancer, za portal Mladi Nikšića govori o počecima bavljenja džudoom, o trenerima koji su imali najveći uticaj na njega, o svom random danu, školi i drugim stvarima o kojima možete pročitati dalje u tekstu.

Kada si počeo da se interesuješ za džudo, kako se ta ljubav rodila?

Džudo sam počeo da treniram sa pet godina u klubu “Akademik”, da bi sa promjenom mjesta stanovanja prešao u džudo klub “Trebjesa”, koji je baš u tom periodu i osnovan. Promjena mjesta stanovanja nije jedini razlog za to, već i to da su džudo klub “Trebjesu”, osnovali treneri sa kojima sam već sarađivao Nail Banda i Miodrag Đurović.

Koji trener ima najviše uticaja na tvoj rad?

Pomenuti treneri, kao i reprezentativni selektori imaju najveći značaj za moje dosadašnje uspjehe, jer su mi pomogli da izrastem u pravog borca i čovjeka. Pomenuo bih i Ljubišu Majdova inače najboljeg trenera Evrope u 2017. godini sa kojim se povremeno vidim i čujem i njegove savjete sa zadovoljstvom “upijam”.

Sa kojeg takmičenja si donio prvu medalju?

Svoju prvu medalju sam osvojio na prvom takmičenju u mom rodnom gradu Nikšiću.

Omiljeni potez?

Uki goshi.

Koliko je uticaj okruženja bitan za fokus/unutrašnji mir jednog sportiste?

Unutrašnji mir, kako za svakog sportistu, tako i za mene je veoma važan. Trudim se da ostanem u fokusu radeći stvari koje me ispunjavaju u svakodnevnom životu.

Možes li opisati osjećaj kad čuješ ono “ipon”?

Naravno da je uvijek lijepo čuti “ipon”, jer znate da ste uspjeli.
Da se vaš trud i odricanje isplatilo, ali iza te riječi se krije mnogo znoja, truda, odricanja, napornog rada, to samo sportisti razumiju.

Poraz koji ti je najteže pao?

Kod svakog sportiste je neminovno da dođe do uspona i padova. Teško je reći koji mi je poraz najteže pao, jer se posle svakog poraza osjećam “ispražnjeno”, ali se trudim da učim iz istih.

Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

Moj radni dan se ne razlikuje mnogo od mojih vršnjaka. Idem u školu, treniram dva-tri puta na dan. Nijesam tip koji voli izlaske, isključivo se fokusiram na trening i na to da jednog dana postanem šampion.

Ko je tvoja najveća podrška i motivacija?

Moja najveća podrška je moja familija, kao i treneri koje sam prethodno pomenuo. Oni mi mnogo pomažu. Često vodimo konstruktivne razgovore iz kojih mnogo učim.

Postoje li teški momenti na takmičenju, šta ti tada prolazi kroz glavu?
Teških momenata na takmičenju uvijek ima. Uspjesi i padovi su neminovni, potrebno je razmišljati brzo u datoj situaciji, biti oprezan, jer i najmanja greška može da se odrazi na krajnji ishod.

Da li tvoji drugovi dolaze na tvoje mečeve da navijaju za tebe?

Naravno da porodica i društvo dolaze da mi daju podršku. Mnogo se lakše boriti kad znate da imate podršku od vama dragih ljudi.

Kakav si đak?

Zbog obaveza sam malo i zapostavio školu. Zahvalan sam profesorima, jer imaju razumijevanja za moje treninge, takmičenja, pripreme, pa mi nekada i progledaju “kroz prste”. Inače sam dobar učenik.

Da li imaš hobi?

Posle treninga uglavnom volim da igram PES, to me najviše opušta.

Omiljeno mjesto u Niksiću?

Omiljeno mjesto u Nikšiću mi je trening sala. Posto sam ljubitelj prirode, volim da šetam i da spoznajem ovaj grad svakim danom.

Da li možeš da daš savjet mlađima od sebe?

Mlađima bih poručio da rade ono što vole, da uživaju u svakom novom danu. Svaki dan je šansa da uradimo nešto za sebe ali i za druge. Treba iskoristiti svaku sekundu, jer se vrijeme ne može “vratiti”.

Šta bi poručio onima što bi željeli da se bave ovim sportom?

Prije svega bih naglasio da je važno baviti se sportom zbog sopstvenog zdravlja. Ukoliko je vaš izbor džudo, trudite se da trenirate mnogo, jer samo tako možete postati šampion. Rad rad i samo rad. Na kraju se uvijek isplati.