Kristina Stevović: umjetnica “novog“ doba
Kristina Stevović dobitnica je nagrade ,,Marul” za glavnu žensku ulogu Anice u predstavi Maškarate ispod kuplja (rd. Ivica Kunčević), na festivalu Marulovi dani kulture u Splitu (2007) i nagradu za najbolju zajedničku glumačku igru u predstavi Ljepotica i zvijer (kolektivna režija) na Kotorskom festivalu za djecu (2008).
Talentovana Nikšićanka uvijek teži usavršavanju svojih igračkih sposobnosti pa je do sad učestvovala u brojnim radionicama: “Performing stream” (Nhandan Chirco, Italija), “Scenske borbe” (Velimir Velev, Bugarska) i “Step balet” (Ljiljana Mišić). Portal Mladi Nikšića predstavlja vam Kristinu Stevović.
Sa predstavom ,,Bilo jednom u maju” učestvovali ste na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću, dobili ste i Grand prix za najbolju žensku ulogu. Da li nam možete reći nešto više o toj ulozi?
Lizelota je žena u svojim trideset petim. To je i inače jedan, da kažem specifičan period za ženu. Tada ona podvlači crte, sumira do tada urađeno, sagledava da li je tamo gdje je nekada davno i željela da stigne. Lizelota je posebna po tome što je one godine koje se smatraju najboljim, najluđim, najslobodnijim, dakle, deceniju između dvadesete i tridesete, provela u nekoj vrsti socijalnog i emotivnog zatvora. Kao medicinska sestra njegovala je jednu baku petnaest godina. U zamjenu za to dobila je bakin stan. Sada očajnički pokušava ispuniti taj stan onim što se smatra normom srećnog života. Dakle, želi i traži muškarca, djecu, potom posao u instituciji itd. Kako je u međuvremenu ispala iz “štosa”, njena potraga je puna nesigurnosti i suočava je sa vrlo čudnim situacijama i muškarcima.
Bilo je vrlo inspirativno raditi ovaj zadatak. Povjerena mi je uloga drugačija od svih dotadašnjih. Stvarala sam Lizelotu od koje sam mnogo drugačija, a i mlađa, sa dosta zapitanosti, pa i lutanja. No, srećom, imala sam uz sebe divnog reditelja i sjajne kolege.
Šta jedan takav festival znači Nikšiću? Šta mislite uopšte o kulturi u Nikšiću, Programu razvoja kulture u Nikšiću?
Mislim da je ovo rijetki, ako ne i jedini festival glumca u regionu. Zaista je značajno imati pozorišni festival čiji je fokus na umijeću glumačke igre. Ali taj festival mora konstantno nadilaziti sam sebe. Truditi se da iz godine u godinu bude bolji od sebe samog! Naravno, neko će upitati kako da se postigne taj boljitak, kad s njim pod ruku korača konstantno smanjenje sredstava? Jeste, finansijska sredstva jesu važna, jako važna. Ali ima i drugih sredstava. Sređena finansijska konstrukcija, ekonomsko blagostanje. To nikad nijesu bila glavna obilježja Nikšića. Ali zato: duh, kreativnost, ideja, zaista jesu! Uprkos jednom strašnom odlivu umova i talenata iz Nikšića, uprkos mnogim vjetrenjačama sa kojima se ovaj grad donkihotovski bori. Još uvijek postoje ljudi i ideje koje su skuplje od svega. Takvim, mahom mladim, ljudima treba dati prostor da se iskažu i pokažu. Njihov broj nije mali. Ne mislim tu samo na pozorište, već i na ostale oblasti umjetnosti. No, važniji od kvantiteta je njihov kvalitet. Za neke već potvrđivan, a neki samo čekaju priliku da ga pokažu. I negdje osjećam da to treba biti glavni cilj ovog projekta, da ostavi za sobom čvrstu strukturu koja će funkcionisati i kad se projekat završi; strukturu koja počiva na sposobnostima i talentima mladih sjajnih umjetnika udruženih sa iskustvom zrelih i dokazanih stvaraoca i kulturnih djelatnika.
Zašto ste se posvetili baš glumačkom pozivu i šta je potrebno da neko postane dobar glumac?
Zato što to istinski volim. Osim te naširoko upotrijebljivane, a teško objašnjive velike riječi – talenat, potrebno je mnogo, mnogo raditi, ne zaustavljati se i ne utopiti u samodovoljnosti; potrebno je voljeti ovaj, možda prije način života, nego posao, čak i onda kad ne ide; potrebno je i malo sreće i pruženih prilika koje valja dobro iskoristiti.
Dobitnica ste mnogih nagrada, koju biste izdvojili?
Nagrade su lijepe, važne i prijaju. Zavisi što ćete s njima… Da na neko vrijeme nahranite svoj ego, ili da shvatite da je to priznanje za urađeno, dakle prošlo, pa uz novu dozu hrabrosti i pozitivne drskosti koračate u sadašnjem i radujete se budućem. Tako da izdvajam onu nagradu koju dobijam svakog puta kada ostvarim radost igre sa partnerima na sceni i radost odigranog sa partnerima u publici.
Glumite u filmu ,,Jesi li to došao da me vidiš“, da li nam možete reći nešto više o ulozi u tom filmu kao i o ulozi u filmu ,,Igla ispod praga“?
Vrlo sam se obradovala kad me je reditelj Milan Karadžić pozvao da igram Koviljku u filmu “Gorčilo”. Razlozi su brojni… Milan je reditelj koji tačno zna šta želi, nedvosmisleno tačno to artikuliše, voli i poštuje stvaraoca u glumcu, cijeni predanost, talenat i rad. Dakle, tu je sve što je potrebno jednom glumcu da bi stvarao, naročito mladom i nedovoljno iskusnom u radu pred kamerama. Ekipa filma je bila sjajna! Ne mislim tu samo na kolege glumce i glumice sa kojima je svaki dan snimanja bio neponovljiv, duhovit, od kojih se moglo učiti; mislim i na fantastičnu tehničku ekipu koji su bili rijetko uigran tim. Potom je film počeo da živi, punio je sale i ostvario veliki uspjeh.
A kad je prvjenac Ivana Marinovića u pitanju, mogu samo da opet koristim superlative! Ivan i Staša su, prije svega, napravili odličan scenario, našu, autohtonu priču. Međutim, ona u toj svojoj “našosti” je i sveprostorna, jer svaka zemlja ima neku svoju sakrivenu Lušticu, parče blaga koje nedovoljno cijenimo. A na toj Luštici buja od života koji teče nekim drugim tempom, buja od karaktera koji griješe, posrću, pokušavaju pobijediti sebe, a ne mogu protiv sebe… To su karakteri koje odmah zavolite. Snimajući ovaj film zaljubila sam se u Lušticu, koja je jedna od glavnih junakinja filma! Iako debitant, Ivan je vladao setom, unoseći u sve ogromnu spremnost, ljubav, nezaboravnu atmosferu. Prilika da sarađujem sa fantastičnim glumcima iz zemlje i regiona, ali i cijela magija tog poluostrva i ekipe filma, ostaće za mene jedno predivno iskustvo.

Omiljena knjiga? Volite li poeziju, koji stih bi izdvojili recimo Vita Nikolića?
Više je tih knjiga… “Život je drugdje”, Milana Kundere… Cjelokupan opus Kunderin. I Kiš. I Andrić. I Crnjanski. I Njegoš. Neobično mi je drago što sam savremenik jednog Miljenka Jergovića, čiji “Rod”, ali i ostali romani me bole i tiču me se duboko. Bez poezije bih bila sasvim druga osoba. Srećna sam jer sam već u kućnoj biblioteci bila okružena njom još kao dijete. Neruda je moj omiljeni pjesnik. A stihovi Vita Nikolića… Neka za ovu priliku budu:
“Pjevaju u meni drumovi snažni,
Drumovi dobri ko dlan očin…
Kako se zvala Vaša učiteljica ili kog profesofa iz osnovne škole bi izdvojili?
Imala sam divnu učiteljicu, koja je u sebi sabirala ono najbolje od tradicionalnog vaspitanja i obrazovanja – Dragicu Nikolić. Bila je sjajan pedagog, dovoljno duhovita, dovoljno stroga, dovoljno majka kad ustreba. Imala je tu veliku vrlinu – mjeru! Nezaobilazne su i moje nastavnice književnosti, Branka Boškovic i Jana Božović, koje su mi pomagale da osvijestim svoju ljubav prema čitanju i govorenju poezije, prema pisanju i književnosti uopšte. Ovo podsjećanje ne može da prodje bez čuvene ritmike po kojoj je OŠ “Luka Simonović” bila poznata, a koju je energično i sa puno truda vodila nastavnica Bosiljka Zeković. Zbilja sam ponosna što sam bila učenik te škole i što sam prvo obrazovanje dobila od jedne strasne plejade profesora.
Da li imate neki hobi? Šta od muzike slušate?
U posljednje vrijeme, u kućnoj varijanti je to sve česće jazz i blues. Kad izađem obožavam da se izigram uz fanky, ili dobar izbor Jugotona. Ipak se uvijek rado vraćam osnovi – dobrom roku. Koncerti i putovanja su moja pasija, pa uvijek pokušavam da ih sparim. U Berlinu je to bio neprevaziđeni Radiohead, u Lisabonu Patti Smith, na Petrovaradinskoj tvrđavi možda najbolji koncert na kom sam bila – Atoms For Peace, u Parizu me neočekivano oborila s nogu svirka Coldplay-a. Ove godine mi je plan da “ulovim” Muse negdje na turneji.
Da li ste čuli za Lake fest i Bedem fest i šta mislite o tim muzičkim dogadjajima?
Naravno da znam za dva festivala koja Nikšiću vraćaju titulu grada rock n rolla. Na Lake festu sam bila, a Bedem fest mi uvijek promakne zbog mojih poslovnih obaveza. Ljudi koji su to pokrenuli su mi drugari i duboko poštujem sve to što rade.
Za koga navijate? Čelik ili Sutjeska?
Za Nikšić. Da se prisjeti šta je bio. Da dobro uvidi šta jeste. I da opet bude.
Šta Vama znači Nikšić?
Nikšić mi znači roditeljski dom, dakle svu onu neupitnu ljubav koja je zauvijek tu; u Nikšiću su moji najbliži prijatelji, moje klupe, uglovi ulica, moja lipa, jedan komad mermera… Mnogo toga mi je u Nikšiću.
Koliko često dolazite u Nikšić? Kada ste u Nikšiću u koje lokale izlazite?
Često dolazim. Konstanta je nekadašnji “Che”, današnji “Blues”- za mene najbolji lokal u zemlji. Rock klub je obilježio moju i mnoge generacije, žalim i dalje zbog njegove selidbe. Dok sam bila gimnazijalka slušali smo ali stvarno vrhunske bendove u nekadašnjem Mne pub-u. Sad je to neka druga priča. Nezaobilazni after je u Nk pub-u, mada su tu sad sve jači neki novi klinci. I “Noris” i “Tunjel” imaju neku svoju specifičnu energiju i draž. Dva nova mjesta: “Propaganda” i “Flojd” treba provjeriti. Djeluju obećavajuće. Kad ovako sve zbrojimo ima tu dosta mjesta gdje se može čuti dobra muzika i osjetiti dobra energija…
Imate li neku poruku za mlade glumce u Nikšiću, ili za djecu u Nikšiću koja žele da se bave glumom?
Dobro promislite da li to stvarno želite, a ako to stvarno želite, onda vam moja poruka nije potrebna.
Vaša poruka čitaocima portala Mladi Nikšića?
Moje poštovanje drugovi vrapci, drugovi vrapci – moje duboko poštovanje!

