Kolumna: “Vrtloženje vremena kao model života”, Anica Ćosović

Čekati ili ne čekati, pitanje je sad? Vrijeme u kojem živimo nosi sa sobom cijeli vrtlog ishitrenosti, površnosti, ali i nedorečenosti. Taj model ponašanja za koji se čovjek današnjice snažno uhvatio, ima mnogo nedostataka. U velikom dijelu to proizilazi iz ogromnog povjerenja raznim internet platformama, gdje možemo vidjeti sve te savršene ljudske figure. A da li su one zaista savršene, ni ne zapitamo se. Živimo tako da smo dostupni svima i svemu u svakom momentu, jer pred nama stoji ogromni časovnik koji neprekidno juri i nikad ne zastane. To bi nam tako trebalo. Toliko, da toga nijesmo ni svjesni. Tek toliko da sami sebe preispitamo i razmislimo kome smo stvarno najpotrebniji. Nemoguće je konstantno imati odgovor na sve i ispuniti svako obećanje. Nemoguće je voljeti sve i svakoga i nemoguće je živjeti kao mašina.

Jako je važno da se zaustavimo i kažemo sebi: “Ja ne moram ništa i neću biti još jedna u nizu jednoličnih statua, jer čovjek je stvoren od krvi i mesa, a ne od žica i gvožđa. Neću i ne moram ništa, jer ja imam srce i dušu. Ja imam osjećanja. Ovo je moj život i ja ću upravljati njime, ali ne samo njime nego i vremenom. Ne želim imati iste snove i ideale kao drugi. Ne želim tu ogromnu kuću i skup auto. Usporiću vođena ritmom koji prija mome srcu i mojoj duši”.

I, da: Stavljati sebe na prvo mjesto, nije sebičnost već potreba. Ljudi se ionako vode onom mišlju da samo jedna stvar neodrađena u njihovu korist, guta cijeli pregršt onih divnih, baš kao što hladni automat zna potisnuti sitan novac.

Pratiti sopstveni ritam i graditi svoj put, sve ostalo može da sačeka.

Anica Ćosović