IODIDE,milos kecojevic

“Krpelj ili latinski IXODIDA, su nametnici koji parazitiraju na domaćinu i prenose veći broj bolesti”, dopiralo je sa televizora i nekako mi skrenu pažnju te počeh gledati naučnu emisiju.

Što sam duže gledao i slušao činilo mi se da je emisija o ljudima. Pomislih- “Zar isto tako ne postoje ljudi koji “parazitiraju” na nečijoj grbači?”
Jesam li ja taj?-pitam se.
Naravno da nijesam! -pokušavam da ohrabrim sebe trijufalno zaključujući.
Ali kao da znam nekoga, neko ko je čovjek krpelj!
Znam,on! -zaključih.
On, parzitira na svakom ko mu dozvoli.
Da li prenosi bolesti? Direktno ne. Ali onaj na koga se zakači oboli ubrzo…
Kažu da je nekakav mudrac rekao gospodaru, kad ga je ovaj pitao:
“Od čega se najbolje deblja?”
“Od tuđe muke gospodaru!”
Tako on čovjekoliki krpelj deblja od tuđe muke a domaćin na kome se zakači propada.
Pitam se jesu li krpelji ljudi ili imaju ljudskih karakteristika?
Može li biti da je čovjek od njih preuzeo parazitiranje? Ili čak da je krpelj od ljudi? U tom slučaju bi krpelj bio plagijator!
Razmišljajući o krpelju i tražeći sličnosti ili bolje rečeno razlike između njih i čovjeka, do mene doprije glas, galama, dovikivanje i psovka. Jedan krpeljoliki čovjek doziva žrtvu. Upućuje joj psovke, požuruje je… Vrši pritisak i nameće se.
Pod utiskom ovog događaja i čojeka-krpelja sjetih se nečega sličnog.
Bila dva brata. Živjeli naizgled lijepo i srećno. Prvi je bio vrijedan radnik, stvarao porodicu, školovao djecu, obrađivao imanje, čuvao stoku, kupio ljetinu, radio, radio… i tako cijeli život. A drugi brat bio domaćin. Kad bi pitali čije je imanje, stoka, kuća, i sve dobro -rekli bi drugoga brata. A čije svo dobro, opet drugog brata. A ko je sve stvorio opet drugi… Sad se ja pitam zar drugi brat nije parazitirao na prvom?
U tim i takvim mislima utonuh u san. Stojim na nekoj prostranoj poljani, nema ništa, ni drveta, ni kamena, samo prostrane livade pune trave i mirisnog cvijeća. Omami me miris cvijeća i zujanje pčela koje slijeću sa jednog na drugi. Ugledah lijep crven cvjetić i sageh se da ga uberem. Berući cvijet osjetih neki dodir otpozadi. Trgoh se. Ogromni krpelj kao čovjek, iskezio na mene šišti, rukama maše. Pretrnuh od straha. Pokušah pobjeći ali ne mogu. Nemam moći. Drhtim. Odjednom mi se u rukama nađe pištolj. Pokušavam da pucam put krpelja ne mogu, nemam snage, stiskam okidač jednom pa objema rukama. Ništa. Krpelj me dohvati, steže me. Davi…Gubim snagu, predajem se i ako zadnjim trzajima pokušavam se spasiti… Roje mi se misli, čitav život u jedan tren, slike se nižu dok gubim životnu bitku… Pomišljam kraj…
Dolazi kad ti kažem! -iz sna me probudi jak glas. Skočih, razgledah oko sebe, nema livade, krpelja…
Uh!- kakav san pomislih.
Laknu mi. Ali se osjećam loše, slomljeno…
Spasi me ovaj “moj” krpelj!
Tako ošamućen izađoh iz kuće u odoh u šetnju.
Razmisljam o emisiji i krpelju. O čovjekolikom krpelju u mojoj blizini. O snu… Ipak ostah pri mišljenju da je krpelj plagijator ljudskog “stvora”!
Piše: Miloš Kecojević, književnik