Ivan i Veljko motorima kroz Saharu

Spakovali su snove u ruksak i otisnuli su se u životnu avanturu. Kilometri vožnje, umor, bojazan od onoga što ih čeka. Međutim, nisu odustajali i napokon, nakon dugog putovanja osjetili su pijesak pod točkovima. Okruženi zlatnim dinama, Nikšićanin Ivan Drobnjak i Danilovgrađanin Veljko Vuković, prokrstarili su pustinjom uzduž i poprijeko i to, vjerovali ili ne, motorima.

Strastveni ljubitelji dvotočkaša okupljeni u grupi „Montequide“, svake godine izaberu destinaciju koju žele da obiđu. Ovih dana, izbor je pao na Tunis.

„Prvobitni plan je bio Maroko a ta ideja je čučala u nama sve do ljeta. Onda se opet, kroz priču, provuče Tunis jer nam je prioritet bila pustinja. I tako su se kockice složile pa smo u novembru krenuli na put bez problema“, počinje priču NIkšićanin Ivan Drobnjak za FOS.

Spakovali su sve što treba i avantura je mogla da počne. Glavni transport do Afrike, a i baza odakle su jezdili pješčanim dinama, bio je njihov kombi.

„Trajektima smo došli do Italije i dalje do Sicilije i konačno na tlo Afrike i Tunisa. Tu je već sve drugačije, od komunikacije do procedura. Proveli smo četiri sata skupljajući tri pečata i jedno sedam, osam potpisa od raznih agenata, carinika i policije. Bilo je mukotrpno ali se sve brzo zaboravi kada ugledate nepregledne pješčane dine“, priča Ivan za FOS.
Prokrstarili su Veljko i Ivan pustinjom uzduž i poprijeko. Utiske koje nose, teško da mogu, kažu, opisati riječima.

„Obišli smo Tunis od sjevera ka jugu i nazad a ujedno i napravili krug, tako da smo vidjeli kako izgleda i nomadski, zapadni dio, gdje je život samo oko oaza, kao i istočno – mediteranski dio gdje su gradovi skroz turistički orjentisani. Nama definitivno više odgovara ovaj pustinjski dio“, prepričava nam iskustva iz Sahare Ivan i dodaje:

„Kako smo se zaputili kombijem, mogli smo da ponesemo više opreme za kampovanje, rezervnih djelova, goriva i hrane. To se pokazalo kao sjajna ideja jer smo lakšim motorima prosto uživali u svakom novom pređenom metru pustinje, dok bi sa velikim motorima to bila agonija. Dnevno smo prelazili od 40 do 140 kilometara. Baze su nam bile oaze, ujutru krenemo i uveče se vratimo. Inače grad Tozeur je velika oaza, tu smo proveli tri, četiri dana kao i tri četiri u Ksar Ghilane oazi.“

Tunis je, kažu, jeftin grad pa nije bilo potrebe da nakon vožnje spavaju u „bazi“ odnosno kombiju.

„S obzirom na to da su cijene prenoćišta bile više nego korektne, spavali smo pod tvrdim krovom, uz sav luksuz kreveta i tuševa. Tunis je jeftina destinacija za posjetiti. Gorivo je oko 0,5 e, večera za nas dvojicu od pet do deset eura, neka luksuznija do 20 eura. Trudili smo se da ne budemo klasični turisti već da stvarno doživimo svaki grad kao lokalno stanovništvo. Naravno da smo razmišljali kako će sve to proći ali se ispostavilo da je mnogo bolje nego što smo očekivali.“

Što se tiče lokalnog stanovništva, ovi momci imaju samo riječi hvale.

„Ljudi su svuda bili prijatni i ljubazni, pogotovo u siromašnijim djelovima koji su dosta udaljeni od velikih gradova. Mnogi nam iz pojedinih mjesta rekoše da smo i prvi Crnogorci koji su tu došli. Ljudi u siromašnim, nomadskim krajevima pustinje jako loše žive ali su svi srećni i nasmijani. Što se tiče grada, u saobraćaju je opšti haos ali niko ne koristi sirenu. Niko nije nervozan, namršten i slično, za razliku od naših gradova. Prosto da se malo zapitamo svi redom“, prepričava Ivan utiske sa ovog, moramo priznati, nesvakidašnjeg putovanja.

A, kad motori zabruje u Sahari osjećaj je nevjerovatan.

„Sam osjećaj voziti kroz dine je san. Brzo smo ukapirali kako se vozi novim terenom i napredovali smo sjajno. Naravno, svake sekunde se preplitao osjećaj zadovoljstva i strahopoštovanja prema ovom surovom dijelu planete. Najveći strah nije od terorista ili sličnih problema, već od kvara motora, nedostatka goriva, hrane i vode. Međutim mi smo se spremili koliko smo mogli i sve je proteklo baš kako treba“, kaže naš sagovornik i dodaje:

„Šta reći. Saharu zavoliš ili zamrziš. Mi ćemo se, sigurno, poslije ove ekspedicije ponovo vraćati. Naravno da strah od pustinje postoji i svi o tome moraju da razmišljaju. Ali, mi smo kao tim dosta uigrani što se tiče zajedničkih vožnji, komunikacije, vremena za odmor i uživanja. Manje – više, prešpartali smo dosta bespuća Crne Gore i stekli dosta iskustva za orjentisanje. Mada, ovo je definitivno bio veliki izazov.“

Nakon ove avanture, momci će nastaviti svoje vožnje kako Crnom Gorom tako i van naših granica, a mi im samo želimo brze točkove, sreću i još dosta pređenih kilometara.