Teška vremena, pa i teme uglavnom takve… Uglavnom, ali srećom ne i uvijek. I dalje naiđete na neke dobre ljude koji vam vrate vjeru i podsjete vas da dobrih ima, ma koliko vremena bila teška.

Moju porodicu i mene je na to podsjetio dr Jovan Kankaraš, koji je prije dvadesetak dana primio našeg oca na bolničko liječenje. Teška srca smo ga ostavile, zbog stanja u kom se nalazio i zbog njegovih skoro 90 godina, strahujući da će u danima kad se ljekari bore za živote mnogo mlađih ljudi, on nekome od njih biti samo statistika. Na našu veliku sreću, ispostavilo se da je strah bio neopravdan, već poslije prvog razgovora sa njegovim doktorom. Svaki naredni je to samo dodatno potvrđivao.
Prave riječi obično zafale baš onda kad treba da izrazite ogromnu zahvalnost i poštovanje prema nekome ko to zaslužuje svakim svojim postupkom. Da se razumijemo, nije dr Kankaraš čudotvorac, ne pretvara vodu u vino, i nije izmislio eliksir mladosti (još :)) , ali itekako vraća vjeru u ovu plemenitu i izuzetno tešku profesiju kojom se bavi, i u Hipokratovu zakletvu, koju ovaj mladi čovjek baštini, od njene prve do poslednje stavke.
Na kraju, iako znam da to obično ne funkcioniše baš tako, našem dobrom doktoru od srca želim da mu se u životu njegovo dobro dobrim vraća.

Jelica Janičić