Savka je bila najljepša đevojka ne samo u selu nego u čitavoj okolini. Dva oka od nje nijesi mog’o odvojiti. Zgodna k’o vila! Pjevali su momci na igrankama:

„Je li vila ili je rodila
Ili joj je na babine bila?”
Mnogi momci su za njom uzdisali, ali nijesu znali ovo. Geni se prenose sa predaka na potomke. Tako je i Savka ljepotu naslijedila od prababe. Prababa Vinka joj je zbilja bila vila. Uistinu prava vila nagorkinja. A sve je to bilo ovako.
Stojan Loma, Savkin prađed, je bio hajduk. Odmetnuo se mlad u šumu zbog turskog zuluma. Bio je u četi čuvenog harambaše Joksima. Jednom posle žestokog boja sa Turcima bio je ranjen. Uvuk’o se u jedno ždrijelo da ga ne bi posjekli. Tu je previo sebi ranu i odmarao. Morao je neko vrijeme provesti tu dok potpuno rana zacijeli. Ispod samog ždrijela je bio izvor. Svakog dana bi se spuštio do izvora da zavati vode i odmah se vraćao u sklonište. Jednog dana, dok se polako spuštao izvoru, začu glas. Primače se još bliže i sakri iza jedne velike bukve. Ugleda ženu koja se kupa na izvoru, uskače u vodu i zaranja pa onda iskoči visoko. Primijeti Stojan da je đevojka naočita. Bi mu prijatno posmatrati je. Kad đevojka izađe iz vode ispod sebe viđe ljepoticu. Ništa ljepše u svom životu nije gled’o. Zanese ga i opi ženska ljepota! Primijeti i nešto nesvakidašnje na njoj. Đevojka je imala krila i kosu boje zlata. Odmah mu bi jasno da je to vila. O njima je sluš’o i ranije iz pjesama i priča, ali ih nikad gled’o nije. Znao je da vile imaju duge raspletene kose i da se okupljaju na izvorima rijeka đe igraju kolo u vodi. Toliko se bio zanio i zagled’o u ljepotu ispred sebe da je u jednom trenutku nagazio na suvu grančicu koja ga oda u zaklonu. Vila se trže i viđe čovjeka ispred sebe. Neki tvrde da ga je vilinskom snagom i moćima razoružala i povela na skrovito mjesto, a neki i ovo. Kad vila viđe da ispred nje stoji razvijen i naočit momak u njoj srce zaigra. Nikad nije prije viđela takvog ljepotana. Posle dugog gledanja vila progovori:
-Ko si ti, delijo neznana?
-Ja sam hajduk. Hajduk Stojan Loma! A ti?
-Ja sam vila, a zovem se Vinka.-reče to i nestade je u oblacima.
Stojan osta u čudu. Nije siguran je li san ili java. Vrati se u ždrijelo i čitav dan i noć mu prođe u mislima. Mišljaše o Vinki. Kad svanu novi dan on se primače izvoru i ulogori. Čekaše Vinku. Kroz malo vremena eto i nje. Sleće do izvora, a Stojan izađe iz zaklona. Proveli su nekolika sata u razgovoru. Raziđoše se. Svanu i novi dan i opet isto. Kao po dogovorenom se sastajahu. Iz dana u dan i ljubav se probudi u njima. Zaboravi Stojan na ranu jer ga vila skroz zavede i opi. I ona se zagleda u njega. Zavjetovaše se na vječnu ljubav. Dane su provodili zagrljeni kraj izvora, dugo se mazeći i grleći.
Da li je ona njega zamanđijala i povela ili se obostrana ljubav rodila ne zna se tačno, ali da se ovo zbilo mnogi tvrde.
Jednog dana dok su zagrljeni sjeđeli ispred njih slećeše vile. Vinka se trže iz zagrljaja, ali sve bi kasno. Jedna od vila progovori:
-Vinka, to što si uradila je protiv Vilinskoga zakona. Svaka vila koja se da čovjeku mora umrijeti. Ideš sad s nama na Vilski sud.
Dok Vinka postiđena gleda u zemlju, Stojan se obrati vilama:
-Sestre vile, nemojte tako. Mi smo se zavjetovali na vječnu ljubav i zavoljeli. Ako baš ona mora da ide na sud onda i mene povedite. Ona ništa kriva nije.
Jedna od vila predloži da mu zavežu oči i sprovedu ga do vilskog skloništa, a tamo kad dođe da im carica vilska sudi. Tako i bi. Svezaše Stojanu oči, a jedna od vila ga uhvati za ruku i povede. Kad stigoše tada mu makoše i povez i on se uputi carici. Ona sjedijaše na zlatnom prijestolu, a okolo se skupilo dosta vila. Carica bijaše najstarija sa svojih trista godina. Stali Stojan i Vinka ispred nje i sve potanko pričaju o ljubavi njihovoj. Kad su iznijeli svoju odbranu onda redom sve vile predlažu kako da se kazne. Po Vilinskom zakonu njoj slijedi smrt kao i njemu. Neka od vila predloži da joj se odsjeku krila, a on usmrti jer je došao u vilinsko sklonište. Dok druge kažu da su mu oči bile vezane i da ne zna put, ali ona treba da se spali. Treća kaže da joj se izvade oči i proćera preko gore. I sve tako redom, vile predlažu dok carica pažljivo sluša i gleda u njih dvoje. Najzad i Stojan progovori:
-Ja sam krivac i ja treba da platim grijeh. Ali znajte da do sad nijesam nikad volio tako. Živim sam na tanke čardake. Nemam nikog, ni roditelja, ni braće, ni sestara. Niko nema suzu za mnom da pušti. Pa ako još ne mogu ni s Vinkom biti onda mi život i ne treba.
Posle dugo vremena carica ustade sa prijestola i reče:
-Sestre vile, sve sam predloge čula. Po zakonu njoj slijedi smrt, ali po njenom licu se vidi da je učinjela što joj srce kaže. Mladost ih je zanijela i zavela. Presuđujem da joj skinemo krila i okrilje. Da je razvilimo i puštimo ih niz goru da idu. On svakako ne zna kuda se dolazi našem skloništu, a njoj dajte bilje da zaboravi i nek idu sa srećom.
Radost na Stojanovom i Vinkinom licu se nije mogla sakriti. Nju razviliše i puštiše ih da idu.
Eto, sad vam je jasno odakle Savki ljepota onolika. Po prababi joj došla.
Stare pamtiše iz sela su tvrdile da je čuveni junak i vojvoda Arsenije Loma direktni potomak Stojana i Vinke. Vrag će ga znati je li ili nije, ali u Beogradu i danas postoji Lomina ulica.