Nagrađivani pisac, dobitnik brojnih književnih nagrada i priznanja i bivši ministar kulture u Vladi Crne Gore Pavle Goranović osim pisanja nove poezije, trenutno pokušava da razvrsta dva rukopisa, eseje o crnogorskim slikarima i tekstove o knjigama. Ne očekuje da će neka knjiga izaći uskoro.

U razgovoru za portal “Mladi Nikšića” Goranović otkriva kakav je Nikšić u kojem je odrastao, gdje nalazi inspiraciju za pisanje, ko su mu književni uzori i kakav odnos ima prema osvojenim nagradama.

U kakvom sjećanju Vam je ostao Nikšić u kom ste odrasli? Ko je imao najveći uticaj da počnete da pišete i objavljujete (neki pisac ili unutrašnji osjećaj i potreba za izažavanjem)?

Nikšić iz mojih dječačkih dana jedan je čaroban grad, ili je to samo u mojim sjećanjima i snovima!? Još su u mom biću prisutni, godinama možda i sve snažnije, tajni znakovi mog grada, neke ulice – ti lavirinti našeg doba, krovovi cinober boje, jedan poseban miris, u jesenje predvečerje, dva ili tri fudbalska igrališta, bioskopske predstave u ‘Kulturi’ i u ’18.septembru’ i mnogo toga što je danas nezamislivo. Prostrane knjižare ‘Progres’ i ‘Kultura’, na Titovom trgu. To su bili zapravo i moji književni počeci. Na mene je onda, najviše uticao grad, onaj grad koji u uspomenama bar živi puni život. I tako sam postao pisac i ne razmišljajući previše o tome. Kako bi rekao Kovač, možda je presudio taj vragolan slučaj. Uglavnom, rado se sjećam tih početaka, jer prizivaju onu misao da je bavljenje poezijom jedan od ‘najnevinijih poslova’. Volio sam tu uzaludnost, koja je stvaralačka, onu neizvjesnost kakav će biti rezultat tih književnih pokušaja. U jednoj pjesmi pominjem da sam u 19. godini pročitao Borhesove ‘Maštarije’ i od tada počeo da pišem. Moguće da nije bilo doslovno tako, ali mislim da je pisac prvenstveno čitalac, pa su mene najviše odredile knjige koje sam pročitao i kojima se i danas vraćam. Samo djetinjstvo je najvažnije razdoblje čovjekovo. Za mene je ono jedno magijsko doba koje ima svoje vrijednosti, svoje boje i mirise, svoj osoben i ni sa čim kasnijim uporediv svijet. Onaj stih Vita Nikolića ‘Noćas bih htio sebi-dječaku da ličim’ za mene je stalna želja i radujem se ako taj čudni osjećaj nosim. Otuda je po meni i sama poezija – produžetak djetinjstva.

Šta trenutno radite, u stvaralačkom smislu?

Uvijek pokušavam raditi na nekim rukopisima koji traže svoje uobličenje. Neprestano bilježim, gdje god da sam, neke riječi, od kojih rijetko koja opstane, ali imam potrebu za tim i uvjeren sam da je i to jedan od načina dolaženja do teksta. U razne notese, upisujem i snove i ono što vidim ili osjetim, događaje i misli, citate i naslove – a onda nastaje istovremena muka i strast zaokruženja zabilježenog. Još u studentskim danima bio sam opčinjem latinoameričkom prozom i mediteranskim pjesništvom. Kasnije se širio krug prepoznavanja i srodništva s određenim imenima, temama i knjigama. Često se vraćam istim, pročitanim knjigama i u njima uvijek nalazim nešto novo. A što je važnije, nalazim i sebe samoga.

Da li imate knjževne uzore i čiji opus Vam je naibliži?

“Prije bih mogao govoriti o onim knjigama koje su me učinile onakvim kakav jesam. Ako bih se već morao opredijeliti, onda bi to u poeziji bili Pesoa, Česlav Miloš, Ungareti, a u prozi Sabato, Hamsun, Borhes… Mada bi već u narednom trenu, taj spisak bio drugačiji. No, sve to zavisi i od razdoblja života i raspoloženja…

Vaša djela su su prevedena na mnoge jezike i objavljena u regionu, kako ste zadovoljni reakcijom publike i čija reakcija Vas je najviše dotakla?

U jednom periodu, imao sam prilično dinamičnu komunikaciju sa srodnim piscima, ali i izdavačima, prvenstveno u regionu, ali i šire. Postojala je zainteresovanost za moj rad, što je rezultiralo i objavljivanjem brojnih mojih knjiga u tim zemljama i zaista sam zadovoljan tom činjenicom, a prije svega mogućnošću da moje knjige budu prevedene i čitane u tim sredinama. Takođe, mnogi značajni pisci s ovih prostora su pisali o mojim knjigama i tu nalazim satisfakciju za dosadašnji rad ali i motivaciju, jer ako neki književnik, do juče poznat samo kao važna književna figura, pronađe vrijednost u tvojoj knjizi, to je za mene najveće dostignuće. Tako je i sa slučajnim čitaocima, koji se odnekud jave i saopšte da je dio njihovog svijeta sadržan u ovoj poeziji. Doživio sam razna izdanja – od Švedske do Albanije, na jezicima koje ne razumijem, ali volim da oslušnem taj zvuk i ritam, što svjedoči opet o moći poezije. Profesorica Tereza Albano, sjajna osoba i istinska spona između italijanske i crnogorske kulture mi je rekla da moja poezija na italijanskom, jeziku velikih pjesnika, zvuči bolje nego u originalu. No, zasigurno da je tu bio presudan njen osjećaj za jezik i istančan prevodilački nerv. Reakcijama sam zadovoljan, recimo naslov ‘Kako mirišu knjige’ je dugo bio među top 10 najčitanijih knjiga poezije u Hrvatskoj.

U čemu nalazite inspiraciju?

Inspiracija je varljiva stvar. Jedan sam od onih koji se uzdaju u pjesnički instinkt, ali nije pametno samo se na to osloniti; potreban je rad, neprestano razmišljanje o književnosti. I svakako, pronalaženje poetskih situacija. A takve situacije su svud ko nas, no kolika je moć da one postanu istinska poezija? Neko je rekao da pjesnik nije onaj ko je nadahnut, nego onaj koji nadahnjuje. Vjerovatno je u tome suština bavljenja poezijom. Da nadahnuje, da učini čovjeka osjećajnijim, da ga uputi u pjesnički svijet, da prepozna svoje ‘dvojnike’ u svijetu… Mene nadahnjuju raznovrsne teme. Često je to svakodnevica u mnoštvu svojih ispoljavanja. Mislim da pjesnik razgovara sa svojim i pjesmama drugih, i to je svojevrsno nadahnuće, ta različita čitanja. Neobične ljudske sudbine, bez obzira da li one bile sportista ili umjetnika, uvijek su me privlačile i pokušavao sam da ih uvrstim u svoje pjesništvo. Pa i neke na prvi pogled nepoetske situacije su inspirativne za književnu obradu. Pisao sam i o Draženu Petroviću i o Ernestu Sabatu, o nenapisanim pjesmama i putovanjima – slagao sam riječi onako kako ih u fantazijama osjećam, često ‘rimujući’ nespojivo, sa sigurnošću da je u tome čar poezije.

U jednom intervjuu ste kazali da pišete radi pomirenja. Na šta ste mislili?

“Ne pišem radi bijega, već radi pomirenja sa svijetom.” Da. Taj stih, ili bolje rečeno – taj iskaz, posljedica je čitanja filozofske literature. Radi se, zapravo, o prihvatanju svijeta onakvog kakav jeste, niti najbolji, niti najgori. A pisanje je onda jedan od mogućih odgovora. Pisanje je, između ostalog, i opravdanje. Pomiriti se sa svijetom znači prihvatiti njegova svojstva, imati na umu gdje se, u kakvom okruženju nalaziš. Pa opet, pokušati biti onaj drugačiji, sa početka našeg razgovora.

Imate status Istaknutog stavaraoca u Crnoj Gori. Kažite koliku to odgovornost i obavezu stvara?

Taj status,koji je proistekao iz dobijenih književnih nagrada i priznanja obavezuje, podstiče i uvijek iznova podsjeća na ono što je moj primarni sjećaj, interesovanje i pasija. Naravno da se ne piše zbog nagrada, ali je istina da one prijaju, kao znak da postoji društveno, esnafsko ili neko treće uvažavanje za ono što je duboko individualni čin, usamljenički čin kakav je pisanje poezije.

Kako ocjenjujete literarnu scenu kod nas?

Crnogorska književna scena je prilično interesantna i raduje da se stalno javljaju novi glasovi koji svojom energijom ovu scenu čine još razuđenijom i dinamičnijom. Znam da je naša scena izaziva interesovanje i u regionu, samo što brine nedostatak književne kritike i adekvatno vrjednovanje. No, bitno je da postoji kontinuitet objavljivanja i da su rukopisi u okviru iste generacije vrlo raznovrsni. Ukazao bih i na potrebu za aktivnijom razmjenom, te većom pažnjom knjižarske mreže za one, po prirodi, manje popularne žanrove. U svakom slučaju, jako se obradujem kada, u svakodnevnom informisanju o crnogorskoj književnoj sceni, naiđem na neko novo ime, ali i nova ostvarenja afirmisanih kolega.

Šta bi poručili mladima koji bi da krenu književnim stazama?

Da ne ostaju dužni svom talentu. Književna energija mora da posjeduje upornost nordijskog skijaša i zaludnost Don Kihota. Ukoliko neko osjeti da ne bi mogao živjeti bez pisanja, neka vjeruje u taj unutrašnji glas, ali uz saznanje da je na putu punom rebusa, stalnog preispitivanja, čestog nerazumijevanja, zamki, muke i povremenog zadovoljstva. Ako se za takvo što odluči, neka uvijek ima na umu misao da je pisac uvijek na početku. Ali trajnijeg razgovora i ljepše samoće od te valjda ne postoji. Ipak je riječ o posebnom načinu iskušavanja stvarnosti.