Đorđina Baletić: San mi je da budem u poziciji koja je od koristi drugim ljudima

Đorđina Baletić, naša sugrađanka učenica je drugog razreda opšte gimnazije. Odušak svog sagledavanja različitih emocija i konflikata, vezano za sebe i druge, nalazi izražavajući se kroz pisanje, za sada poezije.

Za naš portal Đorđina govori o ljubavi prema pisanju, poeziji, inspiraciji, planovima…

Ljubav prema pisanju do mene je došla potpuno spontano, u osnovnoj školi. Pored dobrih ocjena na mojim esejima, osjećaj olovke koja “leti” koji dolazi iz prirode mog bića uvijek me zanosio. Prvenstveno zato što sam osjetila da na papir mogu prenijeti sve prekrasne, tanane i atmosferične doživljaje koji su oko mene i u meni. Mogu za to i “okriviti” gene, jer sam uvijek voljela čitati dnevnik poezije moje majke koji sad mogu gledati kao neku vrstu njene autobiografije pisane kroz dvadeset i više godina. Ponosna sam na nju.

Prozu pišem uglavnom kada je to potrebno u školskim zadacima. Iako uživam i u pisanju iste za sada preferiram poeziju jer volim proces prevođenja nečega kompleksnog poput ljubavne priče, ili lične meditacije na neku širu temu, u koncizne i često hermetične stihove. Volim to što kroz poeziju možemo izraziti mnogo, sa malo riječi.

Naravno, prva pjesmica koju sam napisala bila je nevino dječija sastavljena rima posvećena mojoj ptičici, nimfi- Ćiru koja mi je nesrećno odletjela u nebo iz ruke dok sam je izvodila na vazduh. Bila sam veoma tužna što ga nikad neću ponovo vidjeti, maziti i slušati.

Takođe, jasno se sjećam svoje prve ozbiljnije pjesme, koju sam napisala sa 14 godina, kraj obale mora, inspirisane sopstvenom melanholijom, izgubljenošću usljed preživljene manipulacije i traume, i vigoroznom nadanju na bolje- kako se i završavaju njeni stihovi

“U dugoj noći ja željno gledam,

Na odraz svih zvijezda u beskrajnom moru

Volja moja šapuće mi: Dočekaćeš svoju zoru.”

Inspiraciju najčešće crpim iz svog životnog iskustva i doživljaja svijeta, pa zato moje pjesme odlikuje naglašena refleksivnost. Nadahnuće u meni može pokrenuti poput okidača poezija drugih, muzika, ili tek miris vazduha. Iako je neuporedivo malo moje stvaralaštvo naspram mog filozofskog uzora i stvaraoca Fridriha Ničea, mogu se na neki način identifikovati sa onim što je on opisao kao trudbeničke muke pri stvaranju svog najvažnijeg djela i lika- Zaratustre. Smatram da svaka osoba koja inspiraciju za umjetnost crpi i sakuplja iz dubokog razmišljanja i privatnog iskustva koje se ‘kuva’ dugo vremena može da se donekle poveže sa tim i nada se, baš kao i ja, šansi da će jednog dana “roditi” svoje veliko djelo.

Moram biti iskrena i reći da nemam fiksnog pjesničkog uzora i da ne mogu izdvojiti jednog i posebnog jer su oni za mene uvijek bili fleksibilni kroz vrijeme, i čak mogu reći da se mijenjaju u zavisnosti od mog raspoloženja. Pjesnik kom sam se najviše divila kao mala je definitivno Mika Antić, kasnije je njega zamijenio Edgar Alan Po, pa Jesenjin, pa Vasko Popa.. U jednom trenutku se mogu diviti satiričnoj poeziji člana svog književnog kluba, u drugom romantizmu Jovana Dučića ili Getea a onda odlutati na Bodlerovo Cvijeće zla. I sama smatram da je ovo čudno, ali mislim da na taj način najbolje širim svoje književno obrazovanje i trudim se da nikog ne kopiram već da njihova inspiracija probudi moju.

Do sad nijesam osvojila nijednu nagradu, a i nijesam slala nijedno svoje djelo pisano u obliku poezije na konkurse. Mislim da ću skupiti hrabrost u bliskoj budućnosti, ako se za to pojavi prilika.

Nekad sam obožavala da crtam, ali trenutno moji glavni hobiji su vezani za internet. Često igram trivija igrice koje testiraju znanje specifičnih činjenica iz nasumičnih oblasti i opšte znanje i volim da pratim aktuelne socijalne teme, aktivizam i kulturni/društveni život putem društvenih mreža, koje se trudim da koristim na što konstruktivniji način, jer kao i ogromna većina mladih provodim zabrinjavajuću količinu vremena pred ekranom. Volim učiti o različitim religijama i duhovnim praksama. Nadam se da ću kroz čitav život produbljivati svoje znanje iz filozofije koliko god je to moguće. Takođe uživam u slušanju muzike. Planiram se upisati i na ples, jer to smatram vrstom umjetnosti i obožavam promjenu i slobodu koje tijelo i um doživljavaju kad se stope sa ritmom muzike.

Planiram da upišem psihologiju i jednog dana postanem klinički psiholog jer imam direktnog iskustva sa problemima te vrste. San mi je da budem u poziciji koja je od koristi drugim ljudima, društvu i koja im može pomoći, te jednostavno želim učiti o tome kako naš fascinantni um funkcioniše. Smatram da se kroz taj posao može naučiti najviše o sebi i drugima, i da je prava terapija obostrano ljekovita. Takođe se nadam da ću biti u prilici da nastavim pisati i usavršavati se u tome.

Budimo autentični. Jurimo svoje čak i kad nam se identitet slama iz korijena. Stapajmo se s masom ako to želimo i nikad jer moramo. Gazimo zlo apatije svom snagom ljubavi svoje prema bolu drugog čovjeka, jer svi smo mi djeca jedne majke Zemlje koju zaboravljamo i od iste tajne su naše duše nekad u pravjeku skrojene. Nek efekat posmatrača pod nama trune i umre jer svijet ne spašava onaj koji čeka. Radost i žalost čitava čovječanstva sasvim su jednako naši.