Dom revolucije, monumentalna građevina koja je zamišljena kao “čuvar” socijalizma, spoj modernog i tradicionalnog skoro četiri decenije stoji u srcu grada i čeka. Čeka investitore, a Nikšićani čekaju spas. Iako je već srastao sa gradom, i mnogima se čini kao da oduvijek tu i pripada, “plavi džin” nas s vremena na vrijeme podsjeti na, na žalost, jedinu ulogu koju je svih ovih godina imao – oduzimanje ljudskih života.
Smjenjivale su se vlasti u Nikšiću a svaka je, kao jedan od prioriteta, označila rješavanje problema Doma revolucije. A problem je iz više razloga zaista ozbiljan – izgradnja se ne može nastaviti zbog dobro poznatih podzemnih voda na tom mjestu, a ne može se pribjeći miniranju, jer bi bilo ugroženo uže gradsko jezgro.
Predsjednik oštine Nikšić Veselin Grbović nedavno je nagovijestio konačan rasplet oko gorućeg problema u našem gradu, pa smo tim povodom razgovarali sa sugrađanima, koji su nam iznijeli svoje mišljenje i predloge.
Prvi sagovornik je, tada kao radnik, sredstva od svoje plate odvajao za izgradnju “nikšićkog Kremlja”.
“Radio sam u Željezari, i tada se dio zarade odvajao za izgradnju Doma revolucije, bili smo u socijalizmu i to nam je bila dužnost. Međutim, kada su Slovenci obustavili radove, u građane se uvukao nemir, počele su da kruže i priče koje se graniče sa legendama. Najgore od svega je to ogroman prostor zauzima ruina bez namjene, koja je progutala mnogo mladih života”, rekao je 62-ogodišnji Slobodan, ne želeći da se upušta u nagađanja oko eventualnog nalaženja rješenja.
Njegov prijatelj i bivši kolega saglasan je u ocjeni da je ovaj megalomanski objekat nanio mnogo štete gradu i građanima.
“Ljudima su obećana radna mjesta, planiran je tržni centar i muzej socijalizma, a dobili smo grobnicu u centru grada. Mislim da su do sada svi gradski čelnici bježali od odgovornosti, od izazova. Grbović je ambiciozan, spreman da stvari mijenja na bolje, ali u ovom trenutku ne vidim rješenje, s obzirom da je opština i dalje u dugovima”, kazao je 55-ogodišnji Radivoje.
Naši nešto mlađi sugrađani, koji nijesu bili rođeni kada je započeta izgradnja Doma revolucije, skeptični su u pogledu najavljenih aktivnosti povodom konačnog rješenja situacije.
“Još kao mali pitao sam roditelje šta je to, čemu ta ogromna zgrada služi, ali ni oni nijesu umjeli da objasne. Vjerujem i da je tako bilo i svoj drugoj djeci koja su pitala iz radoznalosti. Na žalost, neke je ta radoznalost i nepažnja otjerala u smrt, jer je unutra puno škripova, bazena i katakombi. Najčudnije je to što je svakim danom sve manje i manje improvizovane ograde, pa se bojim da će nesrećnih slučajeva biti još više”, rekao je 23-ogodišnji Milan.
Ni naredni sagovornik nije bio izuzetak u pesimističnim ocjenama.
“Sumnjam da će se nešto uraditi, iako bih, kao i svi Nikšićani, žarko želio da se konačno riješi problem. Svi su obećavali početak radova, rekonstrukciju, a godine samo prolaze. Brine me neažurnost nevladinih organizacija, kojih ima previše, a ni jedna nije izašla sa odgovarajućim projektom, peticijom ili molbom prema nadležnim organima”, rekao je 33- ogodišnji Vladimir, radnik obezbjeđenja.
Međutim ima i onih koji ipak vide “svijetlo na kraju tunela” kada je u pitanju inicijativa o Domu revolucije.
“Dobro je što je taj problem ponovo u žiži javnosti. Bili smo sumnjičavi povodom bivšeg Doma vojske, a sada na tom mjestu niče velelepni Tehnopolis, koji će biti pozitivni simbol grada. Nadam se da će za godinu, dvije i Dom revolucije biti simbol nekog novog početka i prosperiteta u Nikšiću”, kazala je 32 ogodišnja Radmila, službenica u Opštini.
Činjenica je da Dom revolucije predstavlja veliki infrastrukturni problem, koji decenijama “visi nad glavom” svim građanima Nikšića. U vremenu kada se grad koji je počivao na industriji nalazi u okovima dužničke krize, a građani u kreditima i dugovima preovladava mišljenje da on oslikava Nikšić i situaciju u kojoj se grad pod Trebjesom nalazi.
Z.N.