Melanholijom opervažena višeslojnost, nesagledivost i neuhvatljivost. To su mi asocijacije na “Dnevnik o Čarnojeviću”.
Vješto odmjerene, kratke rečenice sa ponavljajućim sekvencama, onda kada one nose nešto što treba naglasiti, posebno doprinose doživljaju ove intimne ispovijesti čovjeka koji nigdje nije nalazio pripadnost i gdje god se zadesio, a selio se mnogo puta od najranijeg djetinjstva, ništa ga nije vezivalo za mjesto ili ljude – štaviše, među najrođenijima se osjećao kao stranac, jer nije bio sklon da im odgovara na njihova svakolika pitanja a još manje da im obrazlaže svoje odluke: “Jeste li slušali za moga oca, pitajte za njegovo ime po manastirima sremskim svud ga znaju, pitajte samo za drvara Egona Čarnojevića, za onog što je i zimi i leti nosio beo šešir. On je retko dolazio kući, prodavao je konje u Vlaškoj, i govorio je da tamo žene imaju naroĉiti »vkus«. Ah, on je retko bio kod kuće, voleo je u tuđini kao i ja”.
Ni brojne žene i sladostrašće koje opisuje minuciozno u nekoliko segmenata romana nijesu glavnom junaku, potomku Čarnojevića, omogućile da makar malo osjeti da pripada nekom. Jedino je majci bio privržen i zahvalan i jedino je njoj decidno to pokazivao.
“Kažu, kako sam bio nekad plah. Kako je bolna, kako je neprolazna ljubav! Ja sam sâm i nikoga nemam. Sedim na stanici i gledam u rumeno i zamagljeno drveće. Ljubav, kako je ljubav neprolazna. Čini mi se jedino ona i jesen postoje, sve je drugo samo varka.“
U trenutku njene smrti, njegova emocionalna otupjelost se još više zaodjenula ljušturom iz koje nije izašao do samog kraja života. Sahranivši majku, tu jedinu sponu koja ga je vezivala za rodnu zemlju, prepušta se dromomaniji – fizičkoj i duševnoj: “Svi su vikali, rugali mu se i udarali ga, pitali su ga je li sindikalista, je li platonista ili anarhista, nihilista, nešto je morao biti. A on raširi ruke i reče: “ja sam sumatraista”.
Iako djeluje da je sve pisano zbrda-zdola, bez ikakvog reda, uočavaju se fragmenti koji omogućavaju onome ko pažljivo čita da uhvati jednu nit koja daje cjelinu – jer pripovedač je čitaocu ispričao cio svoj život i ogolio mu svoje misli i ono malo nativnih emocija kojima je raspolagao, preplićući slike iz djetinjstva sa slikama koje su se trenutno odvijale pred očima onoga koji pripovjeda. Nihilizam i melanholija njegova su suštastvenost. Ni kaljav, krvavi hleb u rovu, ni udaljenost od roditeljke na samrti, ni tuberkuloza koju je zadobio u ratu i zbog koje se potucao po sanatorijumima, ne uznemiravaju mirne vode njegovog stoičkog duha, koji se pomirio sa prolaznošću i čeka dan kada će mu poslednje biti da pogleda u nebo, utjehu njegovu.
“Ne, nikad ne želim sina. Zgrozio bih se kad bih ga video mladog i lepog u prvoj mladosti svojoj a žao šta ga čeka. Niti imam čega što želim, niti čega što žalim. Dobro mi je. Proći ću granice i gradove i sela i šume i vode i neće ostati na meni ništa do prašina na nogama, u srcu ćutanje a na licu blag osmeh besmislen i vreo. Gde sve nije ostalo i palo ponešto sa moje duše razderano i mog života ritavog.”
Iz lutanja i egzila u sopstvo, mladog Čarnojevića, tuberkuloznog bolesnika, jedino neizbježna smrt će moći da spasi te pripadnosti nikome i ničemu, i smrt je jedino što on očekuje i kojoj se nada, strpljivo i bez straha.
Nadam se da vas je ovaj moj skromni prikaz uvjerio u to da ovaj biser srpske i, mogu slobodno reći, svjetske književnosti zaslužuje pažnju svakog slovesnog bića. Melanholijom opervažena višeslojnost, nesagledivost i neuhvatljivost. To su mi asocijacije na “Dnevnik o Čarnojeviću”. Vješto odmjerene, kratke rečenice sa ponavljajućim sekvencama, onda kada one nose nešto što treba naglasiti, posebno doprinose doživljaju ove intimne ispovijesti čovjeka koji nigdje nije nalazio pripadnost i gdje god se zadesio, a selio se mnogo puta od najranijeg djetinjstva, ništa ga nije vezivalo za mjesto ili ljude – štaviše, među najrođenijima se osjećao kao stranac, jer nije bio sklon da im odgovara na njihova svakolika pitanja a još manje da im obrazlaže svoje odluke: “Jeste li slušali za moga oca, pitajte za njegovo ime po manastirima sremskim svud ga znaju, pitajte samo za drvara Egona Čarnojevića, za onog što je i zimi i leti nosio beo šešir. On je retko dolazio kući, prodavao je konje u Vlaškoj, i govorio je da tamo žene imaju naroĉiti »vkus«. Ah, on je retko bio kod kuće, voleo je u tuđini kao i ja”.
Ni brojne žene i sladostrašće koje opisuje minuciozno u nekoliko segmenata romana nijesu glavnom junaku, potomku Čarnojevića, omogućile da makar malo osjeti da pripada nekom. Jedino je majci bio privržen i zahvalan i jedino je njoj decidno to pokazivao.
“Kažu, kako sam bio nekad plah. Kako je bolna, kako je neprolazna ljubav! Ja sam sâm i nikoga nemam. Sedim na stanici i gledam u rumeno i zamagljeno drveće. Ljubav, kako je ljubav neprolazna. Čini mi se jedino ona i jesen postoje, sve je drugo samo varka.“
U trenutku njene smrti, njegova emocionalna otupjelost se još više zaodjenula ljušturom iz koje nije izašao do samog kraja života. Sahranivši majku, tu jedinu sponu koja ga je vezivala za rodnu zemlju, prepušta se dromomaniji – fizičkoj i duševnoj: “Svi su vikali, rugali mu se i udarali ga, pitali su ga je li sindikalista, je li platonista ili anarhista, nihilista, nešto je morao biti. A on raširi ruke i reče: “ja sam sumatraista”.
Iako djeluje da je sve pisano zbrda-zdola, bez ikakvog reda, uočavaju se fragmenti koji omogućavaju onome ko pažljivo čita da uhvati jednu nit koja daje cjelinu – jer pripovedač je čitaocu ispričao cio svoj život i ogolio mu svoje misli i ono malo nativnih emocija kojima je raspolagao, preplićući slike iz djetinjstva sa slikama koje su se trenutno odvijale pred očima onoga koji pripovjeda. Nihilizam i melanholija njegova su suštastvenost. Ni kaljav, krvavi hleb u rovu, ni udaljenost od roditeljke na samrti, ni tuberkuloza koju je zadobio u ratu i zbog koje se potucao po sanatorijumima, ne uznemiravaju mirne vode njegovog stoičkog duha, koji se pomirio sa prolaznošću i čeka dan kada će mu poslednje biti da pogleda u nebo, utjehu njegovu.
“Ne, nikad ne želim sina. Zgrozio bih se kad bih ga video mladog i lepog u prvoj mladosti svojoj a žao šta ga čeka. Niti imam čega što želim, niti čega što žalim. Dobro mi je. Proći ću granice i gradove i sela i šume i vode i neće ostati na meni ništa do prašina na nogama, u srcu ćutanje a na licu blag osmeh besmislen i vreo. Gde sve nije ostalo i palo ponešto sa moje duše razderano i mog života ritavog.”
Iz lutanja i egzila u sopstvo, mladog Čarnojevića, tuberkuloznog bolesnika, jedino neizbježna smrt će moći da spasi te pripadnosti nikome i ničemu, i smrt je jedino što on očekuje i kojoj se nada, strpljivo i bez straha.
Nadam se da vas je ovaj moj skromni prikaz uvjerio u to da ovaj biser srpske i, mogu slobodno reći, svjetske književnosti zaslužuje pažnju svakog slovesnog bića.