Čestitke i pisma su dio tradicije koja se gubi
Nekad jedini način komunikacije, danas samo lijepo sjećanje. Razglednice, čestitke i pisma skoro pa su i zaboravljeni, rijetko ko ih šalje, ali svi ih pamte i čuvaju kao najljepši suvenir. Pitali smo Nikšićane da li ih šalju, koliko im znače i koliko se vrednuju u današnje vrijeme.
„Lično ja ne šaljem čestitke i pisma, ali pouzdano znam, jer mi je u opisu posla, da se to rijetko dešava. Prije četiri godine sam nosio baš dosta razglednica, čestitki i pisama, ali kako godine odmiču sve ih je manje, skoro da ih i nema. Smatram da je pojavom „olakšane komunikacije“ sve izgubilo svoju vrijednost“, kazao je Marko.
Takođe, ni Milivoje, kako kaže, ne uspijeva često da posjećuje pošte, a ni poštar njega.
„Ne šaljem ni čestitke ni pisma, zbog svog brzog načina života. Nemam puno vremena za to, a i danas se ne koriste ovi vidovi komunikacije, zbog prečestog učešća interneta i društvenih mreža, koji olakšavaju i ubrzavaju komunikaciju“ rekao je Milivoje.
Dobri, stari način komunikacije, kako je rekla Ivana, predstavlja promjenu u vrijeme kad se sve manje-više obavlja jednim klikom.
„Ljudi koji primaju čestitke osjećaju se posebno, znaju da je nekom zaista stalo do njih. Šaljem ih dragim ljudima za praznike ili neke posebne dane. Daju posebnu draž i svi se tome obraduju“, istakla je ona.
Za Slobodanku, straiju ženu, pisma su sinonim za neke davno prošle dane, kada su vrijednosti bile istančane i vrednovala se ta jedina, poštanska komunikacija.
„Sjećam se da smo se svi veselili poštaru pred praznike, jer smo znali da stiže poklon iz daleke Amerike, a da vam ne pričam kolika je radost bila kad nenadano dobijemo neko pismo ili razglednicu. Ali ne pamtim kad je poslednji put nešto stiglo na kućnu adresu, sem računa i poziva za glasanje“, kroz smijeh je kazala Slobodanka.
Da ipak postoje čuvari tradicije, svjedok je i mladi Nikola, kome su pisma posebno draga i koji čuva svako dobijeno.
„Baš je lijepo dobiti pismo, čestitku ili razglednicu. Osjećaj je neopisiv, meni mnogo znače, a dokaz za to su sva sačuvana pisma koja sam u životu dobio. Obzirom da imam dosta rodbine u inostranstvu, volim s vremena na vrijeme da ih iznenadim i pošaljem im sliku ili pismo“, ponosno je kazao.
Andrea je svjesna koliko mladi rijetko praktikuju da pišu na papru ili posjete poštu, jer kako kaže, sve je prebačeno u virtuelni svijet.
„Taj zaboravljeni trend obožavam, tako da drage osobe volim da obradujem pismom ili čestitkom, nekad i bez povoda. Međutim, smatram da mladi ne cijene dovoljno vrijednost pisanog slova“, istakla je ona.
„Čudna me ponekad želja hvata, da kupim razglednicu i napišem „Dobro je, pošte rade, nema rata!“ … I ništa više.“ napisao je davno Vito Nikolić, ukazujući na značaj pisanja i slanja pisama. Zbog toga, i Mladi Nikšića žele da podsjete na te male stvari, koje se vječno pamte i imaju posebnu vrijednost i značaj, ali i posebno mjesto na kojem se čuvaju.
