Kad bljesne sunce, kao ovog martovskog jutra, tačno u 6 i 10, zažmurim i vidim da je sve pred mojim očima čisto, kao što se duga vidi poslije ljetne kiše, i vidim da je Ena bila kao svaka naša nedočekana Nova Godina, kao staza bez putokaza, samo pusta mladost, kao neprilična varka istine, kao tuga moje Potopljene Rijeke iz studentskih dana, kao Nedočekano Vrijeme, u kome su se rađale Rane i pravili Melemi, da bi tada bila kao lane, a kad me nema, eto Vučica u njoj, ali za mene uvijek moj najviši emotivni uzlet i moj doživotni duhovni rulet. Ona je na kraju izgradila Spomenik Samoće u meni, pred kojim se često poklonim i oprostim i redovno mu dajem pomen. Evo, i ovom prilikom: Veliko je bogatstvo U cijelom ljudskom životu Čarobno kad se voli-iskreno i strasno I kad je želim kao žedan vodu. Caru carsko,cvijeću livada, bolnom nadu A meni moje, pa neka me kradu, neka mi sve pokradu.(VUČICA u akrostihu)
Prvi put poslije mog poslednjeg "randevua sa smrću", sjedim u "mom" kafeu i ispunjavam tiket za sjutrašnje rezultate,sa posledn jim "eurićima", dok čujem kako mi neko "na uvo" govori - "profo, sve su tvoje utakmice odigrane", a ja njemu - "nije još jedna". I uplaćujem. Kontam - "sjutra je novi dan, nova nafaka." U mojim džepovima "promaja", nemam ni za novine...Otvaram vitrinu i tražim knjigu koja mi najviše liči. I čitam - "...a da bi se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. idite do kraja, dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek! Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve - za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete, za život čula, za muku duha"(kraj citata) Ovu prokletu rečenicu prvi put sam pročitao krajem mog poslednjeg ljeta na lijevoj obali Zelene Rijeke, niz koju je Ona otplivala, a ja ostao pust "kao kejovi u praskozorje", sa kojima sam se kasnije družio decenijama...