Blagota Baćo Mitrić: Vječna Čežnja

Gorka je i slatka istina da se nijesam nikad mogao otrgnuti od Vječne Čežnje, mada sam vremenom postao svjestan da ona (čežnja) nije više ono što je bila, niti je u meni živjela tako snažno kao nekad, jer sam je “davio” decenijama, bježeći od nje u bezdaženu, magičnu i “đavolju igru”, kroz koju sam zaboravljao sve. (Sad znam da sam se samo uzaludno trudio.) Jer mi je dovijeka u podsvijesti “igrala” kjerkgregorovska luda ljubav, koju je ovaj danski “iščašeni” filozof definisao da je luda ljubav samo ona koja vas učini nesrećnim(nesrećnom). Pišući vam o ovome, ustvari, u sebi zadržavam što duže sopstvenu bol, (makar dok pišem) jer Sartr kaže – kad ostanete i bez bola, onda preostaje jedino ništavilo (“đavolja igra” je ništavilo). A Nada je davno umrla. I kad sam “kroza život” (majčin izraz) postigao sve ono što sam postigao, (nije mogo dalje i više) osjećao sam užasnu usamljenost. Koju sam kasnije pretvorio u sopstvenu Samoću, moje duhovno bogatsrvo, koja me je održala -“njozi hvala”.I kad sam prije dva mjeseca gledao kako mi “sestre u bijelom” ubadaju one šilate i hladne igle u moje nabubrele vene, posmatrao sam usnulim i umornim očima kako, kap po kap, nečija krv polako klizi u moje izmučeno tijelo da me još koji dan ili mjesec ili godinu, vrate u život. I vratili su me… I sad, kad su počeli i dani da mi kaplju, kap po kap, između četiri bijela zida, shvatio sam da me one, ustvari, odbrojavaju…