Nekadašnji načelnik Uprave za odbranu Crne Gore i funkcioner donedavno vladajuće Demokratske Partije Socijalista (DPS) Borislav Lalević i njegov zet – fudbalski menadžer Milan Mile Ćalasan osnovali su u junu 2005. godine kompaniju CSI SWI u Parizu u Francuskoj, koja je imala kapital u vrijednosti od 350.000 eura i planiranu investiciju u nekretninu vrijednu oko 3,2 miliona eura. To ne bi bilo čudno da Lalević tu kompaniju više od decenije nakon njenog osnivanja nije skrivao od Komisije za sprječavanje sukoba interesa i Agencije za sprječavanje korupcije i da ona nije osnovana u istom mjesecu kad je potpisan kontroverzni, i po tvrdnjama srpskog javnog tužilaštva, za državu štetni ugovor vezan za aferu „Satelit“, u kojoj je aktivnu ulogu imao upravo Milan Ćalasan.

 

Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA došla je do dokumentacije koja potvrđuje da je Lalević vlasnik 30 odsto udjela u firmi SCI CWI, koja je i danas aktivna. U vremenu kad je ta kompanija osnovana Lalević je pokrivao funkciju načelnika Uprave za odbranu Crne Gore. Radi se o funkciji koja je tada bila ekvivalentna današnjem rangu ministra odbrane.

Dokumentacija iz registra kompanija u Francuskoj

Prvi Zakon o utvrđivanju konflikta interesa, Skupština Crne Gore je donijela polovinom 2004. godine, nakon čega je imenovana i Komisija za utvrđivanje konflikta interesa. Iako je Lalević javni funkcioner bio i 2005. godine, kada je osnovana kompanija SCI CWI, nema podataka da je on predavao imovinske kartone sve do 2010. godine. Kada je predao prvi imovinski karton nekadašnjoj Komisiji za sprječavanje sukoba interesa, bio je funkcioner tada vladajućeg DPS-a kojeg je imenovala Vlada, i pokrivao je funkciju direktora Doma zdravlja Bar. U njegovim imovinskim kartonima od 2010. do 2021. godine nikada nije prijavljeno postojanje kompanije SCI CWI. Lalević je posljednji imovinski karton predao 24. februara ove godine po prestanku njegove funkcije direktora Doma zdravlja Bar 23. septembra 2020. godine.

U članu 19 Zakona o sprječavanju sukoba interesa, koji je tada bio na snazi, stajalo je da “javni funkcioner je dužan da u izvještaju navede tačne podatke”, što Lalević nije učinio, a po članu 20 istog zakona je bio dužan da u izvještaju navede i “akcije i udjele u pravnim licima”. Prijavio je da je tokom prvih devet mjeseci prošle godine primao platu od 910 eura i da je vlasnik kuće od 85 kvadrata i livade od 985 m2. Naveo je da je vlasnik automobila Peugot 308, koji je proizveden 2012. godine. Lalević je prijavio i da je njegova supruga Biserka Lalević u neimenovanom privrednom društvu tokom 2020. godine primala platu od 330 eura. Ako se sagledaju Lalevićevi zvanični imovinski kartoni od 2011. godine sa prijavljenim prihodima onda se postavlja legitimno pitanje o porijeklu novca evidentiranog u njegovoj kompaniji u Francuskoj.

Imovinski karton Lalevića na sajtu ASK

Novinari su kontaktirali Lalevića koji je u prvom telefonskom razgovoru kazao da nije ni znao da ima firmu u Francuskoj, da bi se potom u istom razgovoru prisjetio da je zetu – fudbalskom menadžeru Miletu Ćalasanu, koji je oženio njegovu sestru Vjeru, ipak dao lične podatke kako bi mogao da osnuje kompaniju. U dokumentima u posjedu Mreže LUPA može se vidjeti da je Mile (Milan) Ćalasan vlasnik 55 odsto udjela kompanije SCI CWI, dok je Vjera Ćalasan vlasnica pet odsto te firme, a Vasilije Ćalasan 10 odsto.

“Mile Ćalasan je moj zet. Ja sam mu, što se kaže, pozajmio ime da on odradi neki posao u Francuskoj. Ja oko te firme pojma nemam, niti znam šta je on tamo trgovao i šta je radio. On je taj novac imao i zamolio me je, a ja sam učinio svom zetu. Tako da što se tiče materijalnog dijela to nema nikakve veze sa mnom, ima samo moje ime. Sad sam se sjetio jer sam se začudio odakle moja firma u Francuskoj”, rekao je Lalević. Dodao je da Ćalasan “ima dvije, tri svoje firme i bavi se menadžerstvom i gore živi (u Francuskoj) evo više od 30 godina”.

Elem, nekoliko sati kasnije Lalević se predomislio i pozvao novinara rekavši: “prvo, ja nikad nisam imao firmu u Parizu i Francuskoj. Drugo, Milan Ćalasan nikad nije otvarao firmu na moje ime, odnosno ja ga nikada nisam ovlastio. On je prodao kuću u Parizu i kupio je stan. Razgovarao sam sa njim”.

Međutim, prema dokumentaciji iz registra kompanija u Francuskoj, Lalević je 10. juna 2005. godine potpisao dokument u kojem je predao svoja ovlašćenja Ćalasanu da raspolaže sa 1.050 njegovih akcija u kompaniji SCI CWI, koje vrijede ukupno 105.000 eura. Firma ima sjedište u Aveniji Petra I – Kralja Srbije, br.6 u Parizu. Mile (Milan) Ćalasan je vlasnik 55 odsto udjela kompanije SCI CWI, Vjera Ćalasan vlasnica 5 odsto te firme, Vasilije Ćalasan 10 odsto i Borislav Lalević 30 odsto.  Ukupan kapital kompanije je 350.000 eura i bavi se konstrukcijom i kupoprodajom. Prema dokumentu, Lalević je dao ovlašćenje i da se kupi nekretnina srednje vrijednosti 3,2 miliona eura. Od toga 150.000 eura planirano je za namještaj i 120.000 za troškove.

Lalevićevo ovlašćenje

Fudbalski menadžer Milan Mile Ćalasan, na ovim prostorima poznat je po aferi „Satelit” i nevoljnosti da na tu temu uopšte razgovara i pored upornih poziva medija. Radi se o kontroverznom poslu koji je zaključen u Parizu u junu 2005. godine, u istom mjesecu kada je osnovana Ćalasanova i Lalevićeva kompanija SCI CWI. Država Srbija morala je u tom poslu da plati milionsku odštetu izrelskoj kompaniji Image Sat International NV, zbog ugovora o zakupu satelita vrijednog 45 miliona eura koji nije ispoštovan.

Preko tog satelita tada zajednička država Srbija i Crna Gora (SCG) je trebala da vrši obavještajni nadzor teritorije Kosova koje je bilo pod upravom Ujedinjenih Nacija (UN). Izraelska strana se obavezala da na šest godina iznajmi špijunske satelite tipa Eros A i Eros B i da instalira kontrolnu stanicu.

Protiv bivšeg ministra odbrane u državnoj zajednici Prvoslava Davinića podnijeta je prije desetak godina optužnica, kako je javno tužilaštvo tvrdilo, zbog zloupotrebe službenog položaja zato što je zaključio ugovor štetan po državu i što je prekoračio nadležnosti. Tužilaštvo je teretilo Davinića da je 4. Juna 2005. godine u Parizu zaključio ugovor bez odobrenja nadležnih organa državne zajednice SCG – Vrhovnog saveta odbrane i Saveta ministara.

Nakon što je prestala da postoji državna zajednica SCG, kompanija iz Izraela nije dobila veći dio novca shodno ugovoru, koji je označen državnom tajnom, nakon čega su pokrenuli arbitražu u Londonu i dobili odštetu od čak 37 miliona eura. Tek nakon pregovora srpskih vlasti sa predstavnicima izraelske kompanije, krajem 2010. godine dogovoreno je da im država Srbija plati 27,8 miliona eura odštete. Tadašnji ambasador državne zajednice u Izraelu Miodrag Isakov je izjavio srpskim medijima da su u svim razgovorima koje je vodio sa Izraelcima bile pominjane „ponude koje su se kretale oko 22 miliona eura, a ugovor koji je u Srbiji sklopljen iznosio je 45 miliona eura. To znači da je polovina milionske sume bila višak koji treba da ide nekome“.

Srpsko tužilaštvo je 2010. godine tvrdilo da je Davinić neovlašćeno 2. februara 2005. godine, bez sprovođenja prethodne procedure, dao i ovlašćenje ofšor kompaniji sa Britanskih Djevičanskih ostrva Carmina Creek Corporation da pregovara sa Izraelcima. Upravo vlasnik i direktor te firme, prema navodima srpskih medija koji su imali uvid u dokumentaciju Vlade Srbije, bio je Milan Ćalasan. Takođe, u nekim medijskim izvještajima kao suvlasnik firme pominjan je i sada pokojni Džefri Štajner, koji je imao dobra poznastva u NATO-u. Obojica su važili za lične prijatelje Svetozara Marovića, tadašnjeg predsjednika Srbije i Crne Gore i visokog funkcionera DPS-a. Ćalasanovoj i Štajnerovoj firmi je, prema medijskim navodima, na ime provizije trebalo da pripadne od tog posla čak osam miliona eura. Naš novinarski time nije mogao pronaći trag firme Carmina Creek Corporation u registrima kompanija na Britanskim Djevičanskim ostrvima.

Svetozar Marović je kao glavni diregent posla izbjegao krivičnu odgovornost. U presretnutom telefonskom razgovoru između Milana Roćena (tadašnjeg ambasadora u Moskvi i sadašnjeg neformalnog glavnog savjetnika predsjednika Mila Đukanovića) i Vuka Jeremića (glavnog spoljnopolitičkog savjetnika tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića) Jeremić je ispričao Roćenu da je Marović rekao Borisu Tadiću da je „velika kriza“ i da ga „jako brine ova istraga (oko satelita)“. Marović je dodao: „Dinkić (tadašnji srpski ministar finansija) je lud, ko zna šta može da uradi“. Po Jeremićevim riječima, njegov pretpostavljeni Tadić je umirio Marovića rekavši: „Ja ti garantujem, Sveto, da neće biti ništa i da se Dinkić drži pod kontrolom. Ja ti garantujem, sa Koštunicom (tadašnji srpski premijer) sam razgovarao, neće biti sra*a“. I tako je i bilo, Marović za aferu „Satelit“ nikada nije odgovarao.

Afera “Satelit” i povezane kompanije i osobe

S druge strane, Daviniću se godinama zbog te afere sudilo, daleko od očiju javnosti, zbog optužbe za krivično djelo zloupotreba položaja dok konačno u oktobru 2019. godine nije oslobođen krivice. On je za potrebe ovog istraživanja govorio o tom kontroverznom poslu.

„Ja sam se svega nekoliko puta vidio sa Ćalasanom. Upoznao sam ga kao čovjeka koji živi u Parizu i sreli smo se u hotelu kada sam bio u zvaničnoj posjeti Francuskoj. Njegova uloga u poslu je bila ta što me je upoznao sa predstavnicima izraelske kompanije. Nakon toga pregovori su počeli direktno sa kompanijom iz Izraela. On je nakon toga bio po strani”, rekao je Davinić. Na novinarsko pitanje da li je i ako jeste kada Ćalasan za posredničke usluge dobio novac u tom poslu, bivši ministar odbrane SCG odgovorio je: „Ćalasan taj novac nije mogao da traži od Srbije, odnosno tada državne zajednice, niti je meni poznato da je on od ikoga što se tiče naše strane tražio bilo šta. Da li je tražio od nekog drugog, ja to ne znam. U svakom slučaju od strane Srbije ugovorom nije bila predviđena isplata Ćalasana ili njegove kompanije”. Osvrnuo se i na 4. Jun 2005. godine kad je potpisao sporni ugovor.

„Mediji su ranije objavili netačnu informaciju da sam ja ugovor sa Izraelcima potpisao u hotelu. Zapravo ugovor je potpisan u službenim prostorijama izraelske kompanije u Parizu. Do tih kancelarija me je svojim automobilom odvezao Milan Ćalasan”, rekao je Davinić. Dodao je da Ćalasan nije prisustvovao samom činu potpisivanja ugovora, ali da je to učinjeno u prisustvu Svetozara Marovića, tadašnjeg predsjednika države Srbije i Crne Gore i Savjeta ministara SCG.

„Tačno je da se uoči potpisa ugovora u Francuskoj nalazio i Svetozar Marović. Koliko se sjećam on je u Pariz tada došao zbog drugih razloga, odnosno zbog jednog zdravstvenog problema. Prisustvovao je potpisivanju ugovora sa predstavnicima izraelske firme u njihovoj kancelariji. Marović tada ništa nije potpisivao, jer sam ja bio ovlašćen da to uradim u ime državne zajednice. Radi se o ugovoru koji je i dalje državna tajna i jedva je i sud dobio taj dokument”, kazao je Davinić. Naknadno provjerom, novinarski tim nije mogao utvrditi da izraelska firma uopšte ima službene prostorije u Parizu ili da li su bile iznajmljene u tu svrhu.

Koliko dobro su Tadić i Koštunica obavili posao zataškavanja uloge Marovića u aferi govori i činjenica da Svetozar Marović tokom suđenja Daviniću nije pozivan da svjedoči. Davinić nam je rekao da je tužilaštvo deklarativno htjelo pozvati Ćalasana što je i odbrana predložila.

„Sud je donio odluku da tužilaštvo treba da obezbijedi njegovu adresu, kako bi bio pozvan, što oni nisu uradili. Mi smo nakon toga na internetu pronašli njegovu adresu i predali je sudu, nakon čega je tužilaštvo promijenilo odluku i reklo da nema potrebe za njegovim saslušanjem jer su drugi svjedoci prema njihovom mišljenju bili dovoljni. To je vrlo interesantna stvar, s obzirom da se njegovo ime pominjalo na raznorazne načine”, rekao je Davinić, koji nije pojasnio na koje načine s obzirom da je suđenje bilo zatvoreno za javnost.

Davinić je rekao da ne zna u kakvim odnosima su bili Marović i Ćalasan u to vrijeme. Istakao je da nije znao ni da je Ćalasan u mjesecu kad je potpisan ugovor sa Izraelcima osnovao firmu CSI CWI u Parizu, kao ni da li ta novoosnovana kompanija ima veze sa poslom sa Izraelcima. Međutim, bivši bliski saradnik Marovića i visoki funkcioner DPS-a koji je htio ostati anoniman, nam je u razgovoru rekao da je on upoznao Ćalasana 2004. godine na privatnom imanju Svetozara Marovića u Grblju i da su se gosti kod Marovića zabavljali igrajući glavomet, uključujući i Ćalasana. Naš izvor nam je rekao da su pare od afere „Satelit“ prve velike pare koje je Svetozar, navodno, nelegalno stekao. Dodao je: „Taj novac kasnije je trebao biti opran preko firme Miramax ruskog biznismena Sergeja Polonskog kroz projekat izgradnje vila na Zavali kod Budve“

Svetozar Marović je prvi i poslednji predsjednik državne zajednice SCG. On je nakon nagodbe sa tužilaštvom osuđen u septembru 2016. godine na zatvorsku kaznu od tri godine i 10 meseci kao šef organizovane kriminalne grupe za niz afera kojima je Opština Budva oštećena za desetine a možda i stotine miliona eura. Utočište je pronašao u Srbiji čije rukovodstvo mu je i ovaj put progledalo kroz prste i omogućilo mu zaštitu od pravde.

Marović je u maju 2010. godine na novinarsko pitanje srpskog medija „Blic” – po kom osnovu je „Carmina Creek Corporation“ dobila posao i da li im je jedina preporuka bila to što je njen vlasnik (Ćalasan) bio njegov prijatelj, odgovorio: „Ne znam ko je bio vlasnik te firme pa tako nije mogao ni da bude moj prijatelj”. Za potrebe ovog istraživanja pokušali smo da stupimo u kontakt sa Marovićem, preko njegovog nekadašnjeg advokata Zdravka Begovića, međutim on nije mogao da nam ustupi kontakt Marovića, jer je sa njim ranije imao komunikaciju isključivo preko zaštićenog broja.

Pravna savjetnica Akcije za socijalnu pravdu (ASP) Ines Mrdović kazala je da mehanizmi za provjeru imovine javnih funkcionera van granica Crne Gore od strane ni sadašnje Agencije za sprječavanje korupcije, a pogotovu ranije Komisije za sprječavanje sukoba interesa, bukvalno ne postoje i zavisi isključivo od javnog funkcionera da li će prijaviti da li ima neku imovinu ili ne.

„ASK bi trebalo da uspostavi saradnju sa drugim zemljama u cilju razmjene informacija i uspostavljanja odgovarajućih međudržavnih mehanizama za provjeru imovine javnih funkcionera van granica naše zemlje”, rekla je Mrdović.

Zgrada u centru Pariza – adresa kompanije SCI CWI

Sumnjičen za još jednu aferu

Borislav Lalević je od 1997. do 2002. godine vršio funkciju predsjednika Opštine Bar. Bio je načelnik Uprave za odbranu Crne Gore od 2003. do 2007. godine. Od 2008. godine Lalević se nalazio na funkciji direktora JZU Dom zdravlja Bar. On je tokom 2017. i 2018. godine bio i zamjenik predsjednika Odbora direktora Luke Bar.

Zanimljivo je da je Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) 2011. godine predala krivičnu prijavu protiv tadašnjeg gradonačelnika Opštine Bar Žarka Pavićevića i više povezanih lica zbog sumnje da su kreirali kriminalnu strukturu koja je korišćenja za sticanje protivpravne finansijske koristi. Među njima je naveden i Borislav Lalević koji je zajedno sa Milanom Martinovićem optužen od MANS-a da je zloupotrebio službeni položaj u odnosu na komercijalne ugovore koje je Opština Bar, odnosno Pošta Crne Gore imala sa kompanijom ZIB u vlasništvu Žarka Pavićevića. Pavićević je na kraju jedini procesuiran i osuđen dok su ostali izbjegli krivičnu odgovornost.

izvor: Lupa