Bez zadrške: Prvi put na pecanju
Juče sam prvi put u životu otišla na pecanje. Ne zato što sam odjednom otkrila neku veliku strast prema ribolovu, niti zato što sam imala ambiciju da se kući vratim sa večerom. Muž je predložio da odemo na pecanje na Slano jezero, ja sam odlučila da mu se pridružim i nekoliko sati provedemo zajedno, van grada, posla i svakodnevnih obaveza.
Slano jezero nam, inače, nije nepoznata destinacija. Naprotiv. Volimo ga, često se provozamo do njega ili odemo da prošetamo, a za nas ima i posebnu vrijednost – upravo tamo, na brani, nas dvoje smo se upoznali. Zato odlazak na Slano jezero nije bio ništa novo. Pecanje jeste.
Ponijeli smo pribor, pronašli mjesto pored vode i počeli. Dobro, muž je znao šta radi. Ja sam posmatrala. I vrlo brzo sam shvatila da je pecanje prilično neobična aktivnost za nekoga ko je navikao da stalno nešto radi. Zabaciš i – čekaš.
Ne moraš nigdje da stigneš, ništa da završiš i nikome da dokažeš da si ta dva ili tri sata „pametno iskoristio“.
Samo voda, priroda, svjež vazduh, razgovor i vrijeme koje kao da prolazi malo sporije.
U tome sam, zapravo, najviše uživala.
Živimo tako da gotovo sve što radimo mora da ima neki rezultat. Ako radimo, treba nešto da završimo. Ako treniramo, gledamo koliko smo prešli. Ako putujemo, pravimo spisak mjesta koja treba obići. Ako odemo negdje na izlet, nerijetko pola vremena provedemo pokušavajući da napravimo fotografiju koja će dokazati da smo tamo bili.
Čak smo i od odmora napravili nešto što treba uspješno obaviti.
Pecanje baš i ne funkcioniše tako.
Možete pripremiti pribor, izabrati mjesto, zabaciti udicu i uraditi sve kako treba. Poslije toga morate da čekate.
Riba, srećom, ne zna za naše rokove i rasporede.
Ovoga puta nijesmo ništa upecali, ali to je najmanje važan dio priče. Nijesmo ni otišli sa idejom da moramo nešto da donesemo kući. Bili smo tamo nekoliko sati, nadisali se svježeg vazduha, pričali, odmorili i vratili se kući opušteniji nego što smo došli.
I to me podsjetilo na nešto što često zaboravljamo – za odmor nam nije uvijek potreban godišnji odmor. Ne treba nam obavezno vikend u hotelu, putovanje ili nekoliko slobodnih dana. Nekada su dovoljna dva-tri sata tokom kojih ćemo stvarno prestati da radimo sve ono što „moramo“.
Posebno danas, kada telefon možemo da nosimo svuda sa sobom, pa zajedno sa njim na jezero ponesemo posao, mejlove, poruke, društvene mreže, vijesti i sve ljude koji mogu da nas pronađu u roku od nekoliko sekundi.
Fizički možemo biti pored vode, a glavom i dalje na poslu.
Zato mi se dopala jednostavnost pecanja. Ne dešava se mnogo, a upravo je to poenta.
Sjediš. Gledaš vodu. Čekaš. Pričaš. Ćutiš kada ti se ćuti. Udahneš vazduh koji ne dolazi iz kancelarije ili automobila. I nekoliko sati prođe.
Bez nekog velikog događaja i bez spektakla.
Ali odmoriš.
Hoću li ponovo na pecanje? Hoću.
Ne znam hoću li ikada postati neko ko se ozbiljno razumije u štapove, mamce i ribe, ali mi se ideja da s vremena na vrijeme provedemo nekoliko sati tako veoma dopada. Posebno ako je to Slano jezero. Mjesto na koje smo i prije često odlazili sada je dobilo još jedan razlog da mu se vratimo.
A sljedeći put možda nešto i upecamo. Ako ne – nema veze. Jer sam poslije prvog pecanja shvatila da ulov očigledno nije jedino što se sa pecanja može ponijeti kući.
