Bez zadrške: Ili čekaš ili plaćaš
U maju 2025. počinje da me boli kičma. Diskus. Bol sve jači. Odlazim kod izabrane doktorice, dobijam uput za rendgen. Termin: mart 2026. Liste čekanja u Crnoj Gori i dalje su
Bol se u međuvremenu pogoršava. Ne mogu da sjedim. Ne mogu da radim.
Odlazim privatno.
Kažem sebi – za zdravlje ništa nije skupo.
Vraćam se kod izabrane doktorice. Dobijam uput za magnetnu rezonancu.
Termin: jun 2026.
U međuvremenu bol postaje nepodnošljiv. Noga počinje da trne, prvo malo, pa cijela.
Na kraju plaćam i magnet privatno.
Diskus sam operisala u februaru 2026. Rendgen mi je bio zakazan za mart. Magnet za jun.
E takvo nam je zdravstvo.
Dugo čekanje na pregled u Crnoj Gori postalo je svakodnevica, posebno kada su u pitanju dijagnostičke procedure poput magnetne rezonance. Liste čekanja su sve duže, a zdravstveni sistem sve sporiji kada je riječ o pravovremenim pregledima.
Danas treba da operišem kamen u žuči.
Ali ne mogu ni da zakažem pregled kod digestivnog hirurga. Opet liste čekanja.
Privatno, naravno, sve može.
Fond za zdravstveno osiguranje i (ne)mogućnost refundacije
Pitam Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore da li mogu refundirati operaciju ako je uradim privatno.
Odgovor:
„u skladu važećim Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju ne postoji mogućnost refundacije za intervencije koje bi obavili u privatnoj zdravstvenoj ustanovi u Crnoj Gori. Obzirom da ste naveli da posjedujete uput za pregled u javnoj zdravstvenoj ustanovi, te da niste mogli zakazati termin, moram izraziti žaljenje što je tako, ali to nažalost nije nadležnost Fonda za zdravstveno osiguranje. Ukoliko se potrebne intervencije i liječenje koje ste naveli može obaviti u Crnoj Gori, bez obzira na dužinu čekanja, onda ne bi mogli dobiti odobrenje konzilijuma za liječenje u inostranstvu, niti uputnicu od strane Fonda, jer se liječenje van Crne Gore može obaviti jedino ukoliko su iscrpljene sve mogućnosti liječenja u Crnoj Gori.”
Drugim riječima – sistem postoji, ali ne funkcioniše na vrijeme.
I ovo nije samo moj slučaj.
Svi znamo nekoga ko je mjesecima čekao pregled. Svi znamo nekoga ko je na kraju platio. I svi znamo kako sistem funkcioniše i kako ga zaobići.
Ne biramo između državnog i privatnog zdravstva. Biramo između čekanja i zdravlja.
Imamo zdravstveno osiguranje. Ali nemamo pristup. I to je suština problema.
Nije problem što postoji privatno zdravstvo. Problem je što bez njega često ne možeš.
Ako imate novac – ne čekate. Ako nemate – čekate.
Zdravlje ne bi smjelo da zavisi od novca.
Možda rješenje nije jednostavno.
Možda zahtijeva više kadra, bolju organizaciju i jasnije liste čekanja.
Ali jedno je sigurno – ovakav zdravstveni sistem ne funkcioniše.
Jer dok čekamo termin zdravlje ne čeka. I zato pitanje nije da li ćemo platiti.
Bez zadrške: Pitanje je koliko ćemo još pristajati na to.
