Anica Ćosović: Zaboraviti nije rješenje

Ma, samo zaboravi. Zar nemaš drugih interesovanja?
Život ide dalje, nemamo kad da se vraćamo unazad. Nema potrebe za tim.

Sledeće svijetlo je već tu negdje iza ugla. Ali… Nema ali, zaboravi i kreni dalje odzvanja predamnom. A, mogu li? Kako je mom unutrašnjem biću, to nije važno? E pa, itekako je važno. Kada se posiječemo, da li samo zavrnemo rukave ili ipak zalijepimo flaster? Kada padnemo da li skočimo ili udahnemo bar na trenutak? Znam… Meni tako treba da se vratim u taj trenutak i uradim nešto. Ne mogu samo da zaboravim. Preko dana je prividno moguće, ali čim padne tama, sjećanja nadolaze, slike su jasnije nego ikada. Jeza, kao hladan vjetar, me obuzima. Malo po malo, mokro i umorno lice pada na jastuk i sve kreće iz početka… A onda se ujutru probudim i znam da ništa nijesam promijenila, da moram izgurati još jedan dan, pa uveče kako bude. Uveče, kada ostanem sama izmedju četiri zida, niko neće ni znati da nisam zaboravila, da se sjećam jače nego ikad, niko neće znati da boli. Ti trenuci kada ostanemo sami sa sobom i jesu najiskreniji.
Zašto je sve tako, zašto komplikujemo, zašto ne pošaljemo tu poruku ili ne okrenemo taj broj iz imenika? Zašto je sve tako teško? Mi smo ti koji pravimo komplikacije. Oduprimo se starim, ništavnim kalupima, pokidajmo okove i učinimo da to “zaboravi” doživi prečišćenje kakvo zaslužujemo. Krenite od sebe i vidjećete. Nećemo više imati toliko agresivne i anksiozne djece, nećemo se osjećati usamljeno medju ta četiri zida nedeljom veče, jer ponedjeljak je novi radni dan. Udahnimo duboko i krenimo, dok još nije kasno!
Podižem glavu sa iscrpljenog jastuka i uzimam telefon. Vrijeme je da ona poruka bude isporučena. Osmijeh se vraća na lice….

Anica Ćosović