Miloš Đurđevac
Nezadrživo prolazeći kroz čovjekove prste, nit vremena za sobom ostavlja neizbrisive tragove prošlosti, na koje bi crnogorska porodica morala biti ponosna. Obavivši šaku tako da krv u žilama potpuno stane, ova spona sjećanja i nadanja najavljuje neizvjesnije dane.
Zacijeljena rana ne označava puko odbacivanje proživljenog bola, niti netaknuta leđa mogu osjetiti breme nekadašnje roditeljske odgovornosti. Put običnog čovjeka trasiran je jedinstvom porodice, a na pijedestal uzdignuto je duhovno nasljeđe ustakljeno vjekovima unazad. Papir opijen mastilom uvodi nas u saznajno putešestvije, kojem nije poznat pojam poniranja u okove, već je stvorena spasonosna formula našeg postojanja. Nadilazeći uticaj kiča i šunda nametnutim posredstvom pokolebanih, bezidejnih, ništavnih sredina, crnogorska porodica se uzdiže stvarajući oko sebe prozračno plavetnilo slobodarskog duha. I nije čudno biti drugačiji, već kao takav opstati u svijetu pretočenom u tamnicu.
Teško je pronaći brzak koji sličnom silinom varda kao što to radi ovaj naš. Jer, prolamanje uzavrelog žamora nije nalik efemernom, već je trajno i prepoznatljivo. Sinonim za bratoljublje, čojstvo i junaštvo, hrabrost i stamenost, jeste nekadašnja crnogorska porodica. Neobuzdanog duha i neviđene odlučnosti pristupala je rješavanju i najmanjeg problema. Vođena stvaralačkom silom, a ne rušilačkom, u amanet je ostavila kulturno neprevaziđeno nasljeđe i predala štafetu svojim potomcima. Hraneći oči uspjesima i nadajući se da će budući naraštaji čuvati znojem natopljenu zemlju, bakljonoše tadašnjeg doba refleksija su odgovorne majčinske i očinske figure. Vično poučena od prethodnika, savremena crnogorska porodica uspješno funkcioniše i neprestano rađa talente svjetskih okvira. Novonastale norme su neizostavni dio roditeljske brige, a relacija nekad i sad je i te kako prisutna.
Koliko god naš karakter plijenio ljepotom i mamio uzdahe, ako nije potčinjen slobodarskoj noti, on gubi svoju vrijednost. A sloboda, kao najveća ljudska žudnja, vezivno je tkivo između prošlog i sadašnjeg vremena, genetski se ponaša i čini da norme savremene crnogorske porodice u velikoj mjeri ne odstupaju od nekadašnjih. Iako je čuveni kačamak davno izlapio, a bakino pletivo izgubilo na značaju i unikatnosti, sjeti nije ponuđeno mjesto u bioskopskoj sali, gdje promocijom filma diriguju prve violine našeg društva. Modernizacijom gube se originalnost i draž proživljenog, nekadašnji plodovi bivaju zamijenjeni novim pupoljcima, ali naš mentalitet uspijeva umaći strašnom zovu ništavila. Preplet prohujalog i nadolazećeg afonično varniči stvarajući baladičnu melodiju našeg izraza. Ljudski um asinhrono putuje poput gondole, tražeći nedokučivo u beskonačnosti. Baš zato se familijarni kodeksi vremenom mijenjaju, bivaju prihvaćeni sa jedne i neshvaćeni sa druge strane.
Crnogorska porodica, kao simbol za vječnost i trajnost, luča je koja isijava plemenitost i stablo koje se vinulo iz kamenitog tla do neoborivog neba, sa krošnjom prepunom iznjedrenih zvijezda, spremnih svakog trena svijetu prenijeti čar naše porodične tradicije.
Miloš Đurđevac
