Anica Ćosović: Vrijeme kao početak i svršetak svega

Okrenuta ka nebu, zbunjeno podižem ruke, otvaram dušu i srce samo govori.Osjećam da je vrijeme stalo i da je ovaj trenutak u kojem se sada nalazim neponovljiv i dovoljno dug da u njemu stanu sva ćutanja i uzvici. Riješila sam da to razriješim ovdje, sada i zauvijek. Tišina je noćas blagonaklono raspoložena da otvori onu kutiju crno-bijelih slika i vješto otkloni sve slutnje i nemire, a ja sam spremna da progovorim glasno, odvažno, udignute glave. I nikoga do čistine neba i par sjajnih zvijezda nema ispred mene, ali znam da me taj niko čuje. Čuje me bolje od gomile fizički prisutnih ljudskih figura. Znate li zašto je tako? Zbog toga što ima drugačiji sluh od nas običnih smrtnika. Zbog toga što gleda dušom, a čuje srcem u kojem je nekada davno odbjegla ona zvijezda iz beskrajnog, plavog kruga.

Nijedna kiša, niti vjetar nijesu uspjeli poljuljati to sazviježđe. Jer čovjek nije rođen da umire svakim danom, nego samo jednom. I nijesmo mi gubitnici ako smo napravili grešku, već samo onda ako nijesmo iskoristili dati trenutak kao pravo izbora, kako ćemo i da li ćemo postupiti u određenoj životnoj situaciji. Nažalost, čovjek današnjice je snažno uplovio u taj vrtlog življenja.
Navikli smo na dostupnost svega i svačega u svakom momentu, pa tako kada nas zadese neke ozbiljne životne prilike, mi ih odmah pretvaramo u neprilike. Odmičemo se od njih kilometrima unazad, bez da smo sebi dali šansu da pokušamo.

Anica Ćosović