Stranac među poznatima
Lavirint… Svijetlo se neprekidno gubi i javlja. Sigurno je samo treperenje. Bojažljivo pravim korake, osluškujući tlo. Čega se bojim? Da li tišina i mrkli mrak ili samo neka sjenka prošlosti gutaju moj lik?! Možda je samo vjetar. Možda taj nestrpljivi, hladni šum toliko može zaglušiti uši i pomutiti vid. Nije ni čudo. Živimo u svijetu koji je opasan bedemom, u kom vidimo samo ono što nama odgovara. Podižemo te silne ograde i zidine, krijemo se i stavljamo povez preko očiju. Guši nas, zar ne? Itekako nas guši, ali ne samo to. Počinje da trni i to je onaj duboki uzdah i to su one neprospavane noći. Govorimo, ali se ne čujemo. Postali smo stranci. Fale nam ona vremena kada je puna kuća zaista činila toplo ognjište. Fali nam ta jedna dječija soba, a ne njih pet. Fali nam malo, a previše. Dopuštamo sebi da ta trka ishitrenosti i pakosti postane glavno poglavlje našeg života. Da, stvarno je sićušan za ovakve aktere. I sve nam smeta, više ne vidimo ništa lijepo, već u svemu vidimo ono trulo, krto, prazno. Tek kada ga pronadjemo nastupa “magija”. Taj komadić otužnosti kojem smo dali toliko važnosti prerasta u debeli povez koji kreće krojiti svoju priču. Sjednemo da predahnemo i sladimo se podvigom. A kad nastupi noć, san se gubi i opet smo u onom mračnom lavirintu na koji je svaka iskra svjetlosti već odavno zaboravila. Glava padne na umorni jastuk i tako izobličena ne uspjeva da vidi ništa dalje od tog uskog prolaza…
I dok se nebeske sile medjusobno kovitlaju i prepliću, radja se novo jutro okupano sjajem nade za neko bolje sjutra.
Anica Ćosović