Anica ĆosovićAnica Ćosović

Opet sam prošla pokraj one klupe i onog našeg mjesta, ali ovoga puta je osjećaj potpuno drugačiji.

Nevjerovatno je to kako se svaki put kada prodjem tuda sjećanja osmjehnu i prošapuću drugačiju priču. Ne mogu reći da je neko naročito prijatno osjećanje proći pored živih uspomena sa saznanjem da nikada više tu osobu nećemo vidjeti na tom mjestu. Sa saznanjem da nikada više nećemo moći da proživimo taj isti trenutak… I tako sa vremena na vrijeme, pustim dušu da ide korak naprijed, dok oči pomalo svjetlucaju. A kada stignem na to mjesto, ja zastanem i dozvolim sebi da prodjem kroz ista ona osjećanja iz prošlosti, ne tako daleke, ali ipak prošlosti, jer i juče je nama daleka prošlost i trenutak koji je neponovljiv i odbjegao. Ne potiskujem, ne žmurim, ne plačem, samo eto tako oživljavam trenutak. To je moj zaštitni mehanizam koji ću nastaviti da primjenjujem u svakoj životnoj situaciji, jer smatram da njime rane najbolje zarastaju. Iako će neko reći da oživljavanje starih tiraža samo grebe i produbljuje dušu, ja se neću obazirati. Radiću onako kako ja osjećam da je najbolje, a to je da se u životu ništa niti dešava niti odgađa silom. Vrijeme kao ključ svega. Vrijeme kao moj vječni saputnik i mir.
Prošlo je već više vremena od kako ne svraćam na ono naše mjesto, ali se sjetim gotovo uvijek. Sjetim se i ne žalim. Treba žaliti samo za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima.
I ovo će jednog dana biti samo komadić neke prošle hartije, ali ne običan komadić, već djelić nečije duše.

Anica Ćosović