Aleksandar Tomić rođen je 30. jula 1999. godine u Nikšiću. Student je treće godine Psihologije na Filozofskom fakultetu. Član je džudo reprezentacije Crne Gore kao i džudo kluba “Trebjesa”.
Za naš portal govori o svom početku, fakultetu, planovima u budućnosti…
Od kad se bavite džudoom?
Džudoom se bavim 14 godina. Počeo sam da treniram kao mali dječak, 2006. godine.
Ko je otkrio Vaš talenat?
Budući da se džudoom bavim od malih nogu, svakako da su ključnu ulogu u otkrivanju mog talenta imali moji roditelji, koji su me i usmjerili ka ovom sportu i podstakli da se počnem njime baviti. Vještine koje sam kasnije sticao na treninzima samo su „izbrusile“ taj talenat i doprinijele da bude izražajniji, što mi je kasnije i bila velika motivacija da se još više posvetim džudou, kao aktivnosti koja je zaista nešto više od sporta.
Sjećate li se prvog treninga?
Prvog treninga i prve medalje se zasigurno svaki sportista sjeća. Još kao osnovac otpočeo sam sportske korake u sali Akademika kod trenera Naila Bande i Miodraga Đurovića. Prvi trening pamtiću po tehnikama koje sam nespretno i nevješto isprobavao da bih na kraju shvatio da je za njihovo savladavanje potrebna samo volja i ljubav prema ovom sportu, pa tek onda talenat. Brzo sam zavolio strunjaču i svaki naredni trening čekao sa nestrpljenjem.
Koliko ste nagrada osvojili i koje?
Za sada sam, kako sa domaćih tako i sa turnira iz inostranstva osvojio više od 150 medalja.
Kako postižete fakultet, treninge i takmičenja?
U životu imam dva puta: jedan je škola, a drugi je sala za trening. Student sam treće godine psihologije i svakako da je teško uskladiti fakultetske obaveze sa sportskim. I jedne i druge zahtjevaju da im se posvetite i date maksimum, ako želite rezultate. Međutim, smatram da su sport i obrazovanje dvije stvari koje se međusobno ne sabotiraju, već pomažu i podupiru jedna drugu. Tako na primjer, kad odem na pripreme za neko bitnije takmičenje neke stvari ne mogu da radim, ali mogu da uzmem knjigu, čitam i učim po nekoliko sati dnevno. To mi na neki način bude relaksacija od treninga, mogućnost da radim nešto drugo i mislim o nekim drugim stvarima.
Kakvi su Vam planovi za budućnost?
Planiram nastavak sportske karijere u nekom od džudo klubova u regionu, a uporedno i dalje usavršavanje na master studijama sportske psihologije u inostranstvu. Što se sporta tiče, naporno i pametno ću trenirati. Mislim da još nisam na vrhuncu svojih sportskih mogućnosti i da najbolje od mene tek slijedi u narednim godinama.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Izdvojio bih to da sam u poslednjih sedam godina dominantan na državnim prvenstvima u svojoj uzrasnoj kategoriji i da sam standardan član reprezentacije Crne Gore. Takođe bih izdvojio osvajanje više medalja na prvenstvima Balkana, kao i to da sam radio finale seniorskog Balkan opena u Beogradu i tu pokazao da mogu ravnopravno da se nosim sa puno starijim i iskusnijim takmičarima.
Kakvo je Vaše mišljenje o sportskoj situaciji u Nikšiću?
Svakako da je pojava korone usporila sportska dešavanja u našem gradu, kao i sve druge aspekte života. Generalno, na sportu se uvijek može više i bolje raditi, budući da je sam po sebi takva disciplina koja zahtijeva neprestana ulaganja i odricanja. Niksić je oduvijek bio grad sporta, ali bojim se da među mlađima sve manje ima iskrenih ljubitelja sportskih aktivnosti. Smatram da bi otvaranjem novih klubova i stipendiranjem perspektivnih niksićki sport bio progresivno usmjeren.
Poruka mladima?
Za kraj, mladima bih uputio iskreni apel i poruku da sportske aktivnosti nemaju alternativu. Zarad dobrog zdravlja i kondicije neophodno je baviti se nekom sportskom aktivnošću, pa barem i periodično – jer je ipak samo u zdravom tijelu, zdrav i duh.
