Bez zadrške: Nema tablica ili nema sistema?
Posljednjih mjeseci mnogo se priča o nedostatku registarskih tablica u Crnoj Gori. Iskreno, mislila sam da je i moj problem upravo to. Ispostavilo se da nije.
Moj problem nije što već dva mjeseca čekam tablice i saobraćajnu dozvolu. Moj problem je što dva mjeseca niko nije smatrao da treba da me obavijesti da postoji problem sa mojim predmetom.
A da nijesam peti put otišla da pitam šta se dešava, vjerovatno bih i danas čekala. I mislila da je razlog jednostavno – nema tablica.
Sve je počelo 4. maja, odmah nakon praznika. U osiguravajućoj kući završila sam sve što je bilo do mene. Oni su predali zahtjev za registraciju vozila, a ja sam očekivala da će, kao i svaki građanin, za nekoliko dana stići saobraćajna dozvola i registarske tablice.
Krajem maja odlazim u Podgoricu.
„Nijesu stigle. Dođite za desetak dana.“
Dolazim ponovo.
„Znate kako, nemamo tablica. Dođite za još deset dana.“
Prolazi više od mjesec dana. Policija me zaustavlja gotovo svaki put kada izađem na put.
„Đe su vam tablice?“
Već kroz šalu odgovaram:
„Ja bih vas prije pitala đe su, jer ih čekam više nego vi.“
Dok je bilo razumijevanja, nekako sam prolazila.
A onda me na Cetinju zaustavlja policajac.
Sasluša priču i kaže:
„Gospođo, mjesec dana smo tolerisali. Više ne možemo. Moram da Vas kaznim. Ubuduće parkirajte vozilo, ne smijete da vozite.“
I bio je potpuno u pravu.
Jer bez tablica i saobraćajne dozvole nijesam smjela da vozim, bez obzira na to što problem nije nastao mojom krivicom.
I tako autobusom ponovo za Podgoricu. Pravo u čuvenu Limenku.
Čekam red.
Dolazim na šalter.
„Nemam vaš predmet.“
Kako nemate?
„Provjerite na šalteru 22, možda je tamo.“
Ponovo čekanje. Ponovo red. Ni tamo me nema.
Zovem osiguravajuću kuću. Provjeravaju i šalju mi potvrdu da je zahtjev uredno predat.
Službenica pregledava fascikle.
Nema.
Dolazi kolega.
Kaže da mu je moj predmet poznat, ali ne zna gdje je.
Njih dvoje počinju da pregledaju jednu po jednu fasciklu. Poslije više od sat vremena pronalaze moj predmet gotovo na samom dnu.
I onda stiže objašnjenje.
„Nije dobar broj šasije.“
Jedna cifra viška.
Greška je napravljena prilikom predaje zahtjeva u osiguravajućoj kući.
U redu. Greške se dešavaju.
Ali ono što ne mogu da razumijem jeste sve ono što se nije desilo naredna dva mjeseca.
Zašto niko nije obavijestio mene?
Zašto niko nije obavijestio osiguravajuću kuću koja je predala dokumentaciju i koja sa tom institucijom sarađuje gotovo svakodnevno?
Zašto nije tražena dopuna dokumentacije?
Zašto predmet nije vraćen na ispravku?
Zašto nije odbijen?
Zašto se jednostavno nije uradilo bilo šta?
Umjesto toga, predmet je dva mjeseca stajao u fascikli, a ja sam svaki put dobijala isti odgovor:
„Nema tablica.“
Da nijesam tog dana ponovo došla u Podgoricu, vjerovatno bih i dalje čekala.
I dalje slušala da nema tablica.
I dalje rizikovala kazne.
Ili, kao sada, držala automobil parkiran i putovala autobusom.
Na kraju sam se autobusom vratila kući, a osiguravajuća kuća je sjutradan ponovo predala zahtjev sa ispravnim brojem šasije.
Sve ispočetka.
Kao da prethodna dva mjeseca nijesu ni postojala. I sad opet čekam… Nadam se ne još dva mjeseca.
A onda se opet sjetim koliko često slušamo o digitalizaciji javne uprave. Govori se o elektronskim evidencijama, elektronskim predmetima i modernizaciji sistema. Ali čemu sve to služi ako predmet može dva mjeseca da stoji bez ijedne aktivnosti?
Ako je greška postojala, zašto sistem nije obavijestio ni građanina ni osiguravajuću kuću da je potrebno ispraviti jednu jedinu cifru?
Zar digitalizacija ne bi trebalo upravo to da omogući – da se greške uoče na vrijeme, da se predmet prati i da građanin ne mora pet puta da dolazi na šalter kako bi saznao da problem uopšte postoji?
Ne očekujem da sistem bude bez greške.
Ne očekujem ni da ljudi nikada ne pogriješe.
Ali očekujem da sistem reaguje kada greška postoji. Da obavijesti građanina. Da obavijesti onoga ko je predao dokumentaciju. Da predmet ne stoji dva mjeseca u fascikli čekajući da neko slučajno dođe i pita šta se dešava.
Jer problem nijesu samo tablice.
Problem nije ni jedna pogrešno upisana cifra.
Problem je što je u cijeloj toj proceduri dva mjeseca jedino ćutanje funkcionisalo besprijekorno.
