Anica Ćosović: Ulična rasvjeta

U zagrljaju tihog povjetarca zaljubljeno gledam u daljinu, prkoseći svakom odsjaju sunca.

Odlučila sam da oživim neke zaboravljene trenutke i osvježim ih najiskrenijim željama. I dok mi vjetar odvlači uvojke kose, predamnom se poput slagalice ređaju slike. Nijesu to samo slike, to su i zvuci i boje i tišine. Pitam se zašto se neke od njih ne mogu zaustaviti i odložiti u neku kutiju, pa opet uzeti i osjetiti. Svjetlost je sada postala jača i ne mogu zadržati pravac posmatranja. Slike su još uvijek tu, samo više ne izlaze redom, jedna za drugom, gradacijski, već nekako obrnuto, unazad, bez ikakve spone i draži. Ne, neću dati ničemu da mi zauzme pravac. Uz malo napora ću opet uspostaviti sidro i onda će sve krenuti ponovo, onako kako treba. Maločas radoznalo sunce, a sad mudri mjesec. Ispred mene čistina, oko mene tišina, a u meni… Šta je to u meni? Nijesam sigurna. Vjerovatno će biti nešto lijepo, ali nedovršeno. Okrećem se ka nebu i mislima govorim mjesecu da mi osvijetli put i pošalje odgovor.

Ustajem se i odlazim zajedno sa masom nepoznatih prolaznika, pomno prateći uličnu rasvjetu.

Anica Ćosović