Sonja Milatović, pjesnikinja, naša sugrađanka na Međunarodnom konkursu ljubavne poezije “Pjesma nad pjesmama” u organizaciji Kluba umjetničkih duša u Mrkonjić Gradu osvojila je opet nagradu.
Pripala joj je nagrada najljepši „Zlatni diptih“ ljubavnih pjesama u kategoriji “Afirmisani pjesnici”. Tema konkursa bila je “U ljubavi otkupljen”.
„Učešće na ovom konkursu je postalo prava mala tradicija. Takmičila sam se i prethodnih godina i uvijek osvajala neku od nagrada. 2018. godine sam dobila nagradu za najoriginalniju ljubavnu pjesmu u kategoriji “Mlade nade ljubavnog pjesništva”, 2019. godine sam osvojila treću književnu nagradu u istoj kategoriji, a 2020. godine u kategoriji “Afirmisani pjesnici” odnijela sam književnu nagradu najoriginalnije ljubavne pjesme. Shodno tome, slobodno mogu reći da na ovom takmičenju kao pjesnik odrastam“, kazala nam je Sonja.
Nagrađene su dvije pjesme “Put do zvijezda” i “Ime moga doma”.
„Misao o onome što mi je pružio književni klub “Poenta poetika”, koji je bio početna tačka mog uspjeha na stazama pjesništva, svijest o tome da sam kao pjesnik ponikla u gradu najvećih pjesničkih imena koje Balkan pamti i spoznaja da Crnoj Gori dugujem sve bili su put do ovog međunarodnog priznanja. Ovo je nagrada za moju Poentu, moj Nikšić i moju Crnu Goru“, poručuje Sonja.
Na ovom konkursu učestvovalo je 385 autora iz regiona, ali i svijeta koji stvaraju na nekom od jezika regiona, 1155 pjesama je pristiglo na konkurs.
Nagrađene pjesme
PUT DO ZVIJEZDA
Jedne noći
vrisnuću ti ime
i cijeli će svijet čuti
koliko (te) volim.
Jedne noći
pričaću ti
o tome
kako su mi prolazili
dani bez tebe
i zaprijetiću ti
da me nikad više
ne smiješ ostaviti
u takvoj neprilici.
Onda ćemo se
grohotom nasmijati
mom pokušaju da budem ljuta
i tvojoj moći da me u sekundi otopiš.
Jedne noći
završićemo priču
o vremenu koje je prošlo
i grleći jedno drugo,
prigrlićemo sve ono što (nam) dolazi.
Jedne noći
uhvatiću te za ruku
i reći da je više ne puštam,
a ti ćeš se smijati,
i bićeš škrt na riječima,
pa ćeš me pustiti
da do iznemoglosti
govorim o tome
kako sam oduvijek zamišljala nas,
onda ćeš staviti ruku preko mojih usana
umjesto izgovorenog:”Ućuti već jednom!”,
i grlićemo se do zore,
i ja neću riječ progovoriti,
a ti ćeš me pitati šta mi je i što ćutim,
i ja ću samo disati
priljubljena uz tvoje obraze,
a ti ćeš me pitati gdje su mi misli,
promrljaću da su tamo
gdje su oduvijek i bile,
u tvom zagrljaju.
I, ako se te noći zapitaš,
kako to da nijesmo jedno drugom pobjegli,
ja ću prošaputati:
“Od sudbine se ne bježi
i ovog puta ću sa životom ruku pod ruku.”,
dok nam se prsti budu preplitali.
I, te ćeš te noći, znati
da spremna sam za rolerkoster,
i, te ću noći, osjećati
da me ovog puta nećeš tek tako pustiti,
jer i ti,
i ja,
znamo da su najljepše priče
prešle trnovit put do zvijezda,
a ja se ne bojim ni pada,
kad znam da će me dočekati tvoje ruke,
da se ne razbijem o tlo,
i da ćemo ponovo zajedno dodirnuti oblake,
jer s tobom …
S tobom je predivno letjeti.
IME MOGA DOMA
Jednom
kad u svitanje
protrčimo bosonogi po plaži,
pa me slučajno
gurneš u vodu,
a talas nanovo priljubi
bijelu ljetnju haljinu
uz moju kožu…
Jednom
kad se u podne
budemo gubili
u ulicama starih gradova,
pa ti oduševljeno
budem govorila
o balkonima
cvijećem ukrašenim,
tek toliko da ih primijetiš,
dok zrak bude opijen
mirisom čiste robe
raširene na štrikovima,
koji nam vise tik iznad glava…
Jednom
kad u predvečerje
budemo sjedjeli
na obali jezera
i pričali o tome
na koje koncerte
jednom moramo otići…
Jednom
kad noću
budemo ležeći na travi,
posmatrali zvijezde
i izmišljali priče
o porukama koje sa sobom nose…
Jednom
kad moja ruka
osjeti da je tvoja drži čvrsto,
toliko čvrsto da će taj stisak
u paramparčad
slomiti svako naše
mi protiv nas…
Jednom
kad naslonim glavu
na tvoje rame,
bez straha da te neće biti tu
u zoru
kad otvorim oči,
znaću da te više nije briga
za svijet oko nas
i da je to što često
nijesam mogla da se sjetim
adrese svoje kuće,
bilo zato što sam pamtila
ime svoga doma,
tvoje ime.
G.V.
