Vanja Radovanović : Nikšićani su strašna publika

“Nikšićani su strašna publika i znam da bendovi znaju to da cijene i nije im teško da se vrate tamo gdje ih vole i cijene”, su riječi Vanje Radovanovića, a mi ćemo ovaj intervju započeti baš stihovima njegovih pjesama koje često možemo čuti u nikšićkim lokalima.

“I ne pokušavaj
odavno jasno je jedno
mogu promijeniti svijet
al’ tebe ne, očigledno.

Ti si dovoljan sebi
i ne misliš na druge
za tebe je sreća
trenutno odsustvo tuge…” Kiša i sunce

“Ne mogu više da budem broj dva
koliko boli znamo jesen i ja
ne želim više da ti olako praštam
da budem iskreno voljen o tome jedino maštam…” Izvini ne mijenja ljude

“Ponekad mi dođe tuga
donese je vjetar s juga
ide s njom i nespokoj,
svaka rana tad zaboli
a misao šaka soli najteža o tebi
a nosim krila olovna…” Krila olovna

Vaši muzički počeci se vezuju za “Music Festival Budva”, da li nam možete reći nešto više o tome?

Festivali su bili veoma praktičan način da se predstavite javnosti i upoznate sa ljudima iz posla, tako da sam dvije godine nastupao u Budvi. Pjevalo se uživo, upoznao sam super ekipu, osjetio čari nastupa na velikoj sceni i to je bilo jedno veoma zanimljivo iskustvo.

“Krila olovna” vam donose veću popularnost… Posle objavljivanja albuma prvjenca “Pričaj dodirom” krećete na seriju koncerata u Crnoj Gori, da li vam je neki koncert ostao u posebnom sjećanju?

Bilo je dosta koncerata poslije izlaska albuma. Imali smo promo turneju po svim većim gradovima Crne Gore, prve nastupe na Trgu u Baru i Budvi povodom novogodišnjih praznika, a posle toga i brojne klupske svirke i to nas je zbližilo sa publikom koja nam je ulila nadu da to što radimo i način na koji radimo ima smisla.

Eto možda bih izdvojio koncert na nikšićkom Bedemu, kad smo cijeli dan gledali u nebo, ali se u poslednjem momentu razvedrilo i usledila je jedna od naših najboljih svirki.

U martu mjesecu ove godine izašao je vaš novi album, koje pjesme bi izdvojili?

Skoro osam godina nakon albuma “Pričaj dodirom” izašao je album “Svi životi moji” sa jedanaest pjesama. Doduše između ova dva albuma bilo je dosta singlova i jedan “maxi-singl” “Bez koncepta”, ali to je kraća forma koja ima svoje prednosti, ali autorski gledano i mane. Album ti dozvoljava da se raspišeš i kroz sve pjesme, ma koliko bile drugačije provučeš neku nit koja ih veže.

Kako zvučno, tako i tematski. Ne znam koju bi pjesmu izdvojio, proces nastanka “Svi životi moji” je bio duži i bilo je raznih faza. Neke pjesme su mi bile favoriti kao demo snimci, neke tokom snimanja, ali ja nisam objektivan baš po tom pitanju. Koliko god sam ga pravio za sebe, ostavio bih publici da nađe one koje mogu nešto da im znače. To se jedino broji. Da ga danas pustim, izdvojio bih “Prvi pik” ili “Ravnodušan”.

Nastupate i sa Miladin Šobić tribjut bendom, hvala vam što nedate da ga zaborave mlađe generacije…Iako su sve njegove pjesme hitovi pa skoro i da nema stanovnika Nikšića koji ne zna svaki od njih… Koji je vaš najdraži?

To sa tribjut bendom je nastalo potpuno spontano na nagovor nekih bliskih ljudi, ali i velikog broja publike. Htjeli smo da napravimo nešto nepretenciozno, što će se periodično i ne tako često pojavljivati i dopunjavati ljude emotivno i energetski, jer su te svirke nevjerovatan primjer kako muzika liječi u bukvalnom smislu riječi.

Ko god je bio na nekoj od tih svirci, zna o čemu pričam. Meni je izuzetno zadovoljstvo biti dio nečeg takvog i potpuno je nebitno koju pjesmu sviramo i kojim redom. Publika je uvijek zvijezda večeri, a mi samo oruđe za razbijanje treme. Što se Šobićevih pjesama tiče, mogu samo naglasiti da mi je “Kišobran na magistrali” posebno draga pjesma, a sve ostalo je antologija.

Vi ste vokal i gitarista benda VIII2, možete li nam približiti rad tog benda? Kod nas se slušaju pjesme “Supermen” i “Odri”…

VIII2 je projekat koji je nastao iz veoma sebičnih razloga. Ljudi koji dugo vremena sviraju zajedno i veoma im je lijepo dok to rade, su riješili da naprave nekoliko autorskih stvari i da uživaju u svakom momentu stvaranja istih, pod uslovima koji njima odgovaraju. I to i dalje traje i nameću se neki veoma ozbiljni planovi, koje za sad uspješno eskiviramo. Pored mene tu su Bole Martinović, klavijaturista i producent, bubnjar Ivan Perović, Branko Koprivica, bas gitara i Đuro Kojić, električna gitara/violina.

Kao posledicu tog druženja mogli ste da čujete nekoliko singlova od kojih je poslednji “Odri”, pjesma o braku inspirisana predivnom Odri Hepbern. Prije desetak dana je izašao spot i veoma smo ponosni kako sve to izgleda i zvuči. Radimo na još nekoliko singlova i biće tu svašta. Uglavnom, nije nam dosadno.

Da bih izbjegao učestala pitanja tipa “kako vaše pjesme nastaju”, mi ćemo vas pitati sljedeće: jeste li pišući svoju prvu pjesmu pomisli da ćete jednog dana svirati svoje stvari pred publikom?

Nisam znao, ali sam se nadao da ću biti te sreće.

Kako se Vanja Radovanović osjeća na pozornici?

Jedno od najprijatnijih mjesta na planeti. Jedan do razloga zbog kojeg radim sve ovo. Koliko god bilo teško, posle dobrog koncerta se sve zaboravi i čovjek se napuni gorivom koje nekako traje, minimum do sledećeg koncerta ako ne i duže.

Koliko vam je pomogla/odmogla činjenica da ste sestrić Miladina Šobića?

Nikad nisam odmjeravao to dvoje. Činjenica je da sam se od početka suočio sa tim da on veoma nedostaje i publici i medijima i mislili su da bih mogao da im dam odgovore na neka pitanja, ali nažalost nisam. Ja sam isto toliko želio da zasvira javno, da budem dio publike na njegovim koncertima i to želim još uvijek, jer sam cijelog života slušao o tome. Još nisam odustao od nadanja.

Koliko vam znači podrška ljudi u Crnoj Gori da vaš ujak bude nominovan za Trinaestojulsku nagradu?

Bilo mi je veoma drago da se za tako kratko vrijeme odazvalo toliko ljudi i generalni utisak je da su manje više svi imali isti odgovor i da je cijela Crna Gora po tom pitanju bila ujedinjena, a to je svakako rijetkost i privilegija koju malo ko ima danas.

Da li možemo očekivati objavljivanje njegovog albuma o kojem se već dugo priča u regionu?

Vidjećemo, ja se iskreno nadam da će publika imati mogućnost da čuje još nešto od njega, jer to su prava remek djela i šteta bi bilo da ne ugledaju svjetlost dana.

Koju muziku inače slušate?

Slušam svašta. Evo na primjer ovih dana u kolima vrtim nekoliko albuma, Ed Širan, X ambasadorse, Koldplej, Rejdiohed, Mamford end sans i Letu Štuke. Ima sjajne muzike danas.

Da li pratite festivale u Nikšiću?

Koliko mi obaveze dozvoljavaju, veoma mi je drago što su sve veći iz godine u godinu i što Nikšić ponovo postaje prepoznatljiv po muzičkim događajima i muzičarima. Nikšićani su strašna publika i znam da bendovi znaju to da cijene i nije im teško da se vrate tamo gdje ih vole i cijene.

Imate li neki hobi?

Pa ne baš, bavim se životom u slobodno vrijeme.

Kako bi opisali Nikšić?

Isuviše težak zahtjev za jednog pjesnika amatera. Dok sam bio klinac, Nikšić mi je bio grad koji njeguje umjetnost, sportski i duh prijateljstva, grad koji je imao karakter. I to kakav. I dalje se trudim da ga vidim kao takvog, nadam se da mi neće trebati puno truda za to i u budućnosti.

Koja je vaša poruka čitaocima portala Mladi Nikšića?

Pa nisam baš neki mudrac da bi mogao da dijelim savjete po tom pitanju. Ako se pronađu u nekoj od pjesama, to će biti sasvim dovoljno.

Koji su vaši planovi za budućnost?

Nemam planove i ne planiram da ih imam. Što bude, biće.