Pisac romana “Osmijeh za Mariju Mihajlović” Obrad Nenezić, koji je doživio odličan prijem kod publike u poslednje vrijeme, jednako je uspješan i u pozorišnoj i filmskoj umjetnosti. Riječ je o multimedijalnom umjetniku koji je studirao srpsko-hrvatsku književnost i jezik, diplomirao dramaturgiju, a sad je doktorant dramskih umjetnosti, medija i kulture FDU u Beogradu.

O svom stvaralaštvu i uspjehu romana ovaj Nikšićanin skromno kaže da “samo plod dugogodišnjeg stvaranja”.

“Početak prošle godine obilježile su promocije romana „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, koji je inspirisan likom i djelom narodnog heroja Ljuba Čupića. Veoma sam zadovoljan reakcijom čitalaca na formu romana, koja nije bila manir crnogorske književnosti”, kazao je Nenezić za Pobjedu i dodao da misli na pristup da mit i legendu upotpuni fikcijom.

On je naveo da su sukob sa tradicijom i reformatorski rezovi, i te kako bolni ili po autora ili po čitaoca.

“Međutim, ja sam bio siguran da ako su takav pristup odavno uradili crnogorski slikari, prije svega mislim na nezaobilaznog Lubardu, zašto na to nema pravo književnost. Čuo sam da su neki dežurni dušebrižnici taj pristup pokušavali da omalovaže, jer zaboga Ljubo Čupić više pripada njima, a ne meni, odnosno svima nama”, kaže Nenezić.

Imao je ovaj Nikšićanin priliku da sredinom godine predstavi svoju poeziju i prozu i u Londonu, u prestižnoj biblioteci „Central Libreri“, kao i galeriji jednog od najuglednijih britanskih klubova „The Grove Bar“.

“Veliko je zadovoljstvo upoznati neke ljude koji su dolazili iz Mančestera ili drugih gradova da budu na promociji. U Londonu živi nekoliko stotina Crnogoraca, raznih zanimanja i profila, ali je nevjerovatno kako su i dalje vezani za naše legende”, naveo je on i istakao da je u razgovorima oko prevoda romana postalo jasno da je pravi medij da se Ljubo prezentuje svijetu ustvari film.

Nenezić je kazao daće nastaviti da tražim pravog producenta za ekranizaciju romana, ali i da je svjestan da taj proces kod nas traje godinama ili decenijama.

“Ove godine sam bio u komisiji za našeg predstavnika za Oskara i sa radošću sam vidio dva nova dugometražna filma mladih autora. Nadam se da će narednih godina biti više filmova, te da će komisije imati sve teži posao”, kaže za Nenezić.

On se lani predstavio na Barskom ljetopisu sa predstavom „Sveti i prokleti”, inspirisanom legendom o ljubavi Vladimira i Kosare.

“Kako čovjek uči dok je živ shvatio sam tek tada da umijem i mogu pisati drame u slobodnom stihu, a vrlo opreznim zanatskim zahvatima da taj stih donose atmosferu vremena u kom se radnja dešava. Pored djela koje nastaje, nezamjenjivog osjećaja procesa rada, najbitnije je da stvaralac brusi stil po kome postaje prepoznatljiv. Mog Kneza Vladimira ili vojvodu Momčila glumac ne može igrati kao podgoričkog ili nikšićkog dilera droge iz devedesetih godina prošlog vijeka, već posvećeno i uzvišeno, kako tragedija nalaže, ali ne otuđeno i deklamatorski, kako je to manir teatra koji ne volim”, objasnio je on.

Na pitanje koji su mu planovi, Nenezić uzvraća da je njegova budućnost neizvjesna, te da se kao slobodan umjetnik ne libi da govori i o devijacijama društva.

“Nije to hrabrost, već suštinska potreba svakog umjetnika i društva. Mnogo puta sam rekao da nijedan sistem u čovječanstvu nije imao loše namjere, već da ih imaju pokvareni ljudi. Ne postoji savršeno društvo, pa ni naše nije. Moja ideja da govorim o devijavcijama društva, kao o vječnim motivima nekog umjetnika nije lokalna, već univerzalna”, ističe Nenezić.

Svoju potrebu i obavezu da pošalje univerzalnu poruku “pravda” željom da ga razumije svaki čovjek širom svijeta, kojeg boli ljubav, prevara, nepravda ili nesreća.

“Dakle, moji planovi su da tvrdoglavo nastavim da radim. Da priuštim mojim gledaocima i čitaocima još novih djela, ali i da pokušam da pregovore sa stranim izdavačima i producentima dovedem do kraja. Dakako, biće mi neophodna pomoć države. Ali, vjerujem u evropske kapacitete našeg društva”, zaključio je on dodajući da bi primarni cilj zdravog društva trebalo da bude naše dobro prezentovano u svijetu, jer samo tada smo dobri domaćini i konzumenti stranog dobra.