“U tišini”, Miloš Đurđevac

Tišina je stanje svijeta koje nerijetko izbaci čovjeka iz svakodnevnog životnog kalupa i preplavi ga zarnoraznim pitanjima o kojima ne razmišlja u vrevi čestih obaveza.

To što se ništa ne dešava navodi na razmišljanje o nečemu što se već desilo ili onome što će se desiti. Zbir iskušenih pravednih i nepravednih osjećaja rezultira određeni pogled na svijet. No, ljudi i ne treba da se čude dobrom, već lošem, pa se misli često preusmjere na pitanje funkcionisanja našeg svijeta: čemu vode sve te silne podjele i ko je taj koji bi profitirao iz takvog stanja bunila u svijetu? Zašto bogati misle da su njihove ludačke ideje i zamisli vrednije od dječijih snova? Što moramo da prisustvujemo svakodnevnom gašenju nečijeg sna zarad male koristi koje imaju začetnici podjela? Čak i kada se pojavi humanitarac u talasu zasebnih, čemu potreba za hvaljenjem i unižavanjem nečije ličnosti? Što komplikovano kada može prosto i što tužno kada može srećno?

Mir svijetu treba da bude prioritet. Bez njega, ruše se svi kodeksi i ljudi teže zvijerima, ne anđelima. Svi su posle rata srećni zbog slobode, odbacuju podjele i zle misli, žele miran i srećan život sebi i svojim potomcima. Šta se onda desi kad prođe određeno vrijeme od takvog događaja? Nije valjda da ljudi zaborave kakve su se žrtve desile i kroz koju su patnju prošli nedužni? U ratu nema pobjednika, svi su gubitnici. Čak ni formalni pobjednici ne trebaju biti srećni što su pobjednici jednog takvog događaja, pobjednici krvoprolića. Gdje je stvarnost tu je i san, nada da će se stvarnost obojiti snoviđenjem sreće i mira i da ne mora čovjek da sanja ono što želi, već da to živi.

Nestankom tišine polako se razilaze i pristigla pitanja, nabacana jedno na drugo kao hrpe papira. No, i te gomile neko mora da presloži, a tišina je pravi ambijent za tako nešto.

Miloš Đurđevac