Tamo đe nema korone: Ivan Lj. Đurović
Nakon četiri godine svakodnevnog treniranja u Trebjesi, nikšićkoj oazi, prekide se i nama rekreativcima ta rutina. Nikšićke ulice postadoše puste. Ćaskanje uz kafu ostade u dragom sjećanju, a šetnje nikšićkim korzom postale su potreba. Svakodnevnu rutinu prekide takozvana Korona.
Kao i mnogi, u zavičaju nađoh spas, u moj “Zagrad mali Carigrad”, u Župi nikšićkoj. Predivna priroda, srdačni ljudi, proljeće šapuće, a zima ostavila još tragova za sobom, kao da nije spakovala kofere. I opet samo vijesti o jednom te istom, taj surovi COVID 19. A mi već uveliko gazimo 2020. godinu. Đe da nađem alternativu? Pod Manjevića.
Aprilsko jutro me probudilo, sunce se prosu po horizontu, ljudi na njivama, cvrkut ptica, pupolljci, miris trava … Idem tom stazom kuda sam prolazio prije više od 23 god. Imam privilegiju sa oslušnem šapat prirode. Ponosna je i konačno slobodna!
Kao da se šepuri na svakom tragu i neka je, konačno je zaslužila da netaknuta miruje, da cvrkut ne remeti ništa sem povjetarca i neka je njeno veličanstvo, napravila distancu, s pravom.
Duboko u meni, uspomene iz djetinjstva.
Naviru mi sjećanja i svi klinci onog vremena su mi pred očima. Nižu se slike nevjerovatnom brzinom, s vremena na vrijeme se nasmijem onom razgovoru, žagoru, čudesnim tajnama koje je znalo više od dvoje…
Žao mi je što ispred ove misteriozne pećine ne stojim sa mazom od šećera u ruci. Nijesmo joj smjeli ni prići jer, pričalo se da u njoj medvjed spava, tajne krije sa sigurnošću, da i dan danas.
Danas sam dovoljno hrabar da se uvjerim, i dovoljno zreo da ne remetim i ostavim misteriju u dnevniku uspomena. Žao mi je sto sam sam na ovom našem fudbalskom terenu, a ova dva kamena, ne mogu da vjerujem, još uvjek su tu umjesto golova. A tako rado bih šutnuo Koronu.
Ne znam kako me nakon dvadeset i kusur godina surova stvarnost suoči sa najdivnijim uspomenama. Naviru sjećanja, kao i iskre u oku. U objektivu sam uspio smjestiti samo dio ovog fascinantnog predjela, u srcu sve sto me vezuje za isti.
Koliko je godina bilo potrebno da baš na ovom mjestu prebiram po sjećanjima i osjetim empatiju prema svakoj travki u strahu da je ne povrijedim?
Šta je bilo potrebno da dođem i odam poštovanje nečem čemu se tad nijesam umio ovoliko diviti. Je li to Covid19 ili dužnost ?
Neka ostane misterija koju danas nijesam htio poremetiti.
Sunce je već počelo tonuti iza brda šarajući nebo kao najpriznatiji umjetnik kada sam odlučio otići jer “policijski čas” je već odavno počeo, a meni je ovaj najdraži komad zemlje opet podario slobodu. Da svi ostanemo zdravi i vratimo se ljepoti života i svom zavičaju poštujući isti.
loading…