Dugo skrivena i neotkrivena Pinakls pustinja na jugozapadu Australije jedno je od najmanje posećenih čuda prirode na kontinentu, pa i šire.

Na hiljade krečnjačkih šiljaka najrazličitijih oblika i veličina rasuto je na površini od oko 4 km2 u moru zlatastog peska. Poput začarane vojske ili kakve smrznute šume ovaj predio uliva strah i jezu u kosti svakome ko se okuraži da ga posjeti.

Nedostatak tragova ikakve ljudske aktivnosti i sablasni vjetar koji baca u kovitlac sitna zrna pijeska doprinosi osjećaju užasa i usamljenosti.

Strah od ovog mjesta ponajviše leži naravno u sujeverju koje opet svoje korijene vuče iz činjenice da se šuma tu pojavilu „odjednom i niotkuda“. Naime, ona je prvi put otkrivena tek 1956. godine. Iako su mnogi istraživači, putopisci, pustolovi prepješačili uzduž i poprijeko mnogo puta kroz vjekove ove krajeve Pinakls je ostao tajnovito skriven. Nauka ipak smatra da tu nema ničeg mističnog niti tajnovitog. Jednostavno, pijesak je dugo skrivao kamene šiljke dok ga snažan vjetar nije premestio i otkrio ih.

Vjeruju, da će u bližoj ili daljoj budućnosti, to ponovo biti slučaj i da će ovaj pedio opet biti nevidljiv varljivom ljudskom oku. Da ova naučna teorija ima istorijskog utemeljenja potvrđuju priče prvih holandskih doseljenika koji su baš negdje u ovim krajevima ugledali „okamenjeni grad“ i priče o njemu prenosili sa koljena na koljeno.

Geneza stubova veoma je intersesantna. Nekada je na ovim prostorima vladala vlažna morska klima. Bilo je to prije manje-više milion godina. Uginule školjke vremenom su postale samo zrnca krečnjačkog pijeska. Talasi su izbacivali pijesak na obalu taložeći ga sloj po sloj. Vlažna klima uzrokuje razvoj vegetacije koja u izobilju raste iznad tla a svojim korenjem čvrsto povezuje zrnca peska ispod. Vremenom, usljed kiselih kiša, promjena temperatura i ostalih klimatskih faktora neka zrnca se rastope pa ponovo očvrsnu stvarajući prirodni vezivni materijal. Poslije mnogo godina i izloženosti svim ovim uticajima materijal je dovoljno očvrsnuo da formira čvrste kamene stubove. Ako neko ne vjeruje u ovakav scenario uvijek mu preostaje ona priča o okamenjenom gradu.

Izvor: Zanimljivageografija.rs