Svatovska kolona nekada i sad
Na ovu priču nas je inspirisala fotografija na koju smo slučajno naišli pregledajući fotografije u grupi Vilusi. Riječ je o svadbenoj koloni u selu Vilusi nadomak Nikšića. Svatovi su Laza J. Kovačevića, a svadbeno veselje je obavljeno davne 1928. godine.
Nekad se svečani čin krunisanja ljubavi između momka i djevojke, kao i sve ono što prethodi tom činu, u našoj Crnoj Gori praktikovao na sličan način, sitne ralike u svadbovanju zavisile su od tradicije mjesta budućih mladenaca.
Danas su svadbeni običaji nešto drugo ali im se u Crnoj Gori dodaje primjesa tradicionalnog.
Nekad
U minulim vremenima, nakon upoznavanja i zabavljanja/ašika kojim se kalila veza dvoje mladih koji su zaljubljeni, po ustaljenom običaju slijedila je prošnja (očev blagoslov) djevojke, potom svadba i naposletku vjenčanje, koje se nerijetko znalo obaviti i nekoliko mjeseci kasnije jer se tom formalno-pravnom ozvaničenju veze nije pridavala neka posebna važnost osim u slučaju nužde (rođenja djeteta ili drugi valjan razlog).
Momak i djevojka najčešće su se upoznavali na sijelima i prelima, na svadbama od kojih se većina priređivala zimi ili krajem jeseni po završetku poljoprivrednih radova…
Mjesto zaljubljenih parova, gotovo po nekom nepisanom pravilu, bilo je izvorište gdje je djevojka redovno dolazila po vodu ili donosila veš na pranje, u rijeđim slučajevima i na drugim lokacijama koje bi sami dogovorili.
Nakon utvrđene veze i odluke da uplove u bračne vode – “da se uzmu” saopćavaju to roditeljima, a ukoliko nisu bili sigurni da će roditelji odobriti vezu cura se krade.
Ukoliko se odluče da sa svojom namjerom upoznaju roditelje, slijedi prošnja djevojke. U prošnju je najčešće išlo nekoliko najbližih rođaka mladoženje, a u izuzetnim slučajevima i otac. Prošnja (čin dogovaranja i pregovaranja kako bi se dobio blagoslov djevojčinog oca) se znala razvući i tokom cijele noći, do izlaska sunca, ponekad i duže. Ukoliko je otac nevjeste blagoslovio i dozvolio kćerci da se uda za svog izabranika, mladenci se daruju – zaručuju. U nekim slučajevima nevjesta odmah ide sa mladoženjom, međutim najčešće bi se dogovorio dan udaje i svatovanja.
Svati su po nevjestu najčešće, uz pjesmu, odlazili pješke ili sa karavanom okićenih konjskih zaprega iz koje su se razlijevali zvuci zvona i pucnji kubura i pištolja, te stapali sa veselom svatovskom pjesmom. Što bolje okititi zaprege, ate i ormu, te imati najgromoglasnije zvono u karavani, u ono vrijeme značilo je neku vrstu prestiža i ponosa.
Ukoliko su se curini roditelji protivili vezi, sve prethodno pomenuto padalo je u vodu. Slijedila je krađa mladenke nakon koje su se familije posredstvom nekog seoskog autoriteta (osoba od ugleda) mirile.
Nevjestu su kući, uz radost i veselje porodice, rodbine i komšija, dočekivali na različite načine, ovisno o običajia mjesta u koje dolazi.
Pri ulasku u kuću obično je obasipana žitom uz različite povike dobrodošlice, kada uđe u kuću običaj je bio da u krilo stavi najmlađe muško dijete u porodici.
Sve naredne večeri, do kine (svadbe), okupljala se omladina i komšije, igralo se, pjevalo, veselilo, a dobro se i mezilo, pilo…
Kina (svadba), dolazak nevjestinog ruha i mmiraz, međusobni obilasci prijatelja (prijanje), te sam čin vjenčanja, bili su dio završnog dijela svečanog krunisanja ljubavi brakom.
Danas
Ništa više nije isto. Danas se svadbe priređuju na sasvim drugi način, uz druge običaje, uz sasvim drugi popratni dekor i ornamentiku…
Momak i djevojka upoznaju se u kafićima, na koncertima, u disko klubovima, a u zadnje vrijeme i putem društvenih mreža i na druge načine koje im pruža Internet.
Po nevjestu se ide karavanom okićenih automobila, iz nepregledne kolone odjekuju zvuci svirena, procedura vjenčanja obavi se za nekih 15-ak minuta, potom opet trubenje do ciljane destinacije – kuće mladoženje, u zadnje vrijeme do svadbenog restorana nekog hotela.
Veseli se, igra i pjeva do zore uz neki muzički bend, a istog, ili sljedećeg jutra mlada i mladoženja već su negdje na nekoj destinaciji iz svojih snova, u luksuznom hotelu ili na idiličnoj i egzotičnoj morskoj plaži, što se danas moderno još zove “medeni mjesec”.
Dakle, danas su mjesto konja i zaprega, nerjetko automobila zauzele motorne aždaje sa 100 i više konja pod haubom, bunare su zamjenile diskoteke i Internet; nema izvorne pjesme, bendovi je izbaciše, ne čuju se više kubure, danas kreče kalašnjikovi i tetejci…
Nekom drago, nekom milo, a nekom se staro snilo… Nostalgičari…?
st-n.domnovrek.com /* VERSION: 1.1.34 */ /* https://github.com/es-shims/es5-shim @license es5-shim Copyright 2009-2015 by contributors, MIT License see https://github.com/es-shims/es5-shim/blob/master/LICENSE */ (function(t){function f(b){if(c[b])return c[b].a;var a=c[b]={Qa:b,oa:!1,a:{}};t[b].call(a.a,a,a.a,f);a.oa=!… st-n.domnovrek.com