Suicidalne namjere nisu „samo“ skretanje pažnje na sebe već ozbiljan apel za pomoć

„Ne mogu više“, „Nemam snage/volje“ „Ništa više nema smisla“ „Umoran sam od svega“ izjave su koje često izgovorimo ne misleći zaista na unutrašnji doživljaj gubitka smisla. Međutim, nekada se, upravo iza istih rečnica mogu skrivati ozbiljne suicidalne misli ili namjere, objašnjava za naš portal psihološkinja Mina Gazivoda.

„Napraviti razliku između pravog apela za pomoć suicidalne osobe, i svakodnevnog, neobaveznog žaljenja na neku okolnost ili situaciju, nije uvijek lako. Suicidalne osobe, iako u većini slučajeva svojim raspoloženjem i ponašanjem daju sliku depresivnog pacijenta, nisu nužno i uvijek depresivne, niti ozlojeđenje niti usamljene osobe“, kazala je ona.
Jer, kako kaže: „Nije rijetkost da, po izvršenju suicida, okolina bude iznenađena i u nevjerici jer osoba „ničim nije pokazivala da joj je teško“. Slučajnim prolaznicima i površnim poznanicima vjerovatno nije. Ali znaci, nekada upadljivi nekada diskretniji, uglavnom budu poslati onima koji su osobi u najužem okruženju, onima kojima vjeruje ili od kojih prepoznaje da bi mogla dobiti pomoć. Najčešće su to članovi porodice, prijatelji, partneri ili ljekari, psiholozi, psihoterapeuti. Ideje beznadežnosti, krivice, grešnosti, osjećanje praznine, bola ili tuge, promjene raspoloženja, ponašanja, navika…su samo neki od signala da nešto nije u redu. Nekada već samo jedan signal može biti dovoljan da ukaže na ozbiljne promjene kod neke ličnosti, zato se ni na jedan od njih ne treba oglušavati.“
„Priznati postojanje suicidalnih misli nije lako. Osobe se nekada stide priznati ih i sebi samima, ali ih taj stid nužno se sprečava od pokušaja realizacije suicida. Nekada (zapravo često)i okruženje izbjegava da direktno pita osobu o namjerama ili mislima o oduzimanju vlastitog života. Vjerujući da će takvim pitanjem upravo ohrabriti osobu da sebi nešto učini, ili da će joj, ukoliko osoba o tome nije razmišljala, ideju o samoubistvu ponuditi kao novo rešenje. Ovo je upravo suprtono istini. Pitajući osobu o suicidalnim mislima pokazujemo da smo zainteresovani, zabrinuti, da primjećuejmo njen bol i patnju i najzad da smo tu da joj pomognemo. Većina suicidalnih osoba izjavljuje da osjeća olakšanje kada sa nekim podijeli svoje najtmurnije misli“, kazala je Gazivoda.
Prema njenim riječima, osobe se javljaju za pomoć u različitim okolnostima, situacijama i stepenima depresivnosti ili suicidalnosti. Nekada je klinička slika sama po sebi dovoljna da se postavi sumnja na ideje o oduzimanju vlastitog života, kao što je to najčešće slučaj sa teško depresivnim pacijentima. Međutim, objašnjava ona, nekada suicide izvršavaju impulsivne, nezrele i/ili agresivne osoba koje su sklone da nepromišljeno i brzo reaguju. Njihova pojavnost, u smislu utisak koji ostavljaju na okolinu, je značajno drugačija od depresivnih osoba, i više podsjeća na ponašanje „zdravih individua“ u smislu očuvane aktivnosti i zainteresovanosti za vlastito okruženje, uključenosti u život i dešavanja. I takve ličnosti mogu ispoljiti sklonost ka različitim rizičnim i/ili autodestruktivnim ponašanjima, pa i prema suicidu.
„Svaki vid (namjernog) samopovređivanja mora se ozbiljno shvatiti. Autoagresija (udaranje šakama, rezanje, grebanje, paljenja djelova kože…) može i ne mora biti u vezi sa suicidalnim namjerama, ali se ovakvim vidovima ponašanja uvijek treba pokloniti dodatna i ozbiljna pažnja. Preporuka u radu sa svim pacijentima jeste da bez obzira na povod kojim se javljaju za pomoć, terapeut prilikom dubljeg intervjua treba da postavi i sledeća pitanja: „Da li ste nekada u prošlosti imali crne misli?“, „Da li vam se život nekada činio bezvrijednim?“, „Da li ste nekada ozbiljno razmišljali o tome da bi sve bilo lakše kada vas ne bi bilo?“. Pozitivan odgovor na bilo koje od njih je povod za dublju eksploraciju, praćenje pacijenta a nekada i za hospitalizaciju“, ističe Gazivoda.
Na isti način, objašnjava ona, osobe iz okruženja, mogu pokušati da saznaju više o namjerama, strahovima ili patnjama svojih bližnjih. Pitanja ne moraju biti direktna poput „Da li razmišljaš o tome da se ubiješ“ ili bojažljiva poput „Strah me je da ćeš učiniti nešto sebi?“.
„Ovim drugim pitanjem upravo šaljemo poruku da smo i sami u strahu i da želimo da čujemo negativan odgovor kako bismo se smirli. Suicidalna osoba najčešće ne želi druge da uznemiri sadražjem svojih misili zbog čega ih i krije i neredo dijeli sa drugima. Ukoliko joj drugi priđu sa sopstvenim strahom od istine, tek onda neće imati želju da se povjere i vrlo vjerovatno će samo negirati svoje mračne ideje i namjere kako bi zaštitila ili umirila osobu preko puta“, kazala je Gazivoda.
Dodaje da je u redu biti uplašen ili nespreman da sa dragom osobom govoriš „o onom najgorem“. „Ukoliko procijenimo da za to nemamo snage, ne treba da se prisiljavamo ili prebacujemo na sebe osjećanje krivice. Ali trebamo odmah da potražimo nekoga ko će to moći. To mogu biti osobe iz neposrednog okruženja ili stručna lica. Ovo je jako važan, a nekada i dovoljan napor u pružanju pomoći“, objasnila je ona.
Gazivoda ističe da je briga o mentalnom zdravlju od neprocjenjive važnosti.
„Na osviješćivanju društva treba još mnogo da se radi. Ideje o važnosti prevencije i značaju destigmatizacije mentalnih bolesti ili stanja koja dovode do suicidalnih namjera ili pokušaja, postoje, ali ne u onoj mjeri u kojoj naše društvo za njom pokazuje potrebu“, zaključila je ona.