Praznik Mladenci u hrišćanskoj crkvi, posvećen je uspomeni na stradanje mladih vojnika, koji su položili život za vjeru Isusa Hrista 320. godine. Ovaj praznik je, u crkvenom kalendaru, obilježen crnim slovom.

Crkveni praznik je, kao i mnogi drugi, nakalemljen na paganski, jer još su se drevni Kelti, Rimljani i Egipćani od 1. do 21. marta molili trostrukim božanstvima ne bi li dobili ljubav ili moć.

Naš narod je taj dan uzeo kao praznik na koji mladi supružnici (mladenci) u svome domu primaju goste, a ovi im donose poklone, i na taj način im pomažu na početku njihovog života u bračnoj zajednici. Ovakav način praznovanja Mladenaca je, najprije, održavan u gradu, a kasnije ga je prihvatilo i selo.

Tu važi pravilo reciprociteta – ,,oni su bili kod nas, moramo i mi kod njih” – materijalni pokloni su potpuno zamijenili sve druge i ljepše strane običaja.

U ,,teoriji”, na Mladence moraju doći svi koji su bili na svadbenom veselju. Oni koji su bili pozvani na svadbu, a nijesu joj prisustvovali, obavezni su da dođu na Mladence. Međutim, u praksi je to drugačije. Bračnom paru koji slavi Mladence, u goste, uglavnom, dolazi najuža porodica i prijatelji.

Međutim, postoje i restoranska slavlja Mladenaca. Taj događaj već iziskuje drugačiji bonton – poziv, dolazak u predviđeno vrijeme, kafanski jelovnik…

Svi ovi banalni ,,običaji” tek su sjenka onih pravih, utemeljenih u kulturi i tradiciji, koji nam daju neprekinutu vezu sa precima i postojbinom.

PRAVI RAZLOG JE MNOGO DUBLJI I ZANIMLJIVIJI

Mladenci su se, u davna vremena, slavili na dan proljećne ravnodnevnice koja može biti 19, 20. ili 21. marta. Kako to nije zgodno za crkveni kalendar, datum je fiksiran na 22. mart.

Sve slovenske rodnovjerne zajednice obilježavaju proljećnu ravnodnevnicu. To je jedan od četiri najbitnija rodnovjerna praznika. Naš praznik-Mladenci sličan je istočnoslovenskom prazniku Maslenica.
Na praznik ravnodnevnice ukazuje i narodni običaj paljenja vatre uveče na Mladence, jer paljenjem vatre pomažemo Suncu da ojača i pobjedi tamu i pomažemo danu da postane duži od noći. I drugi običaj ukazuje na smrt zime – paljenje lutke od slame simboliše smrt Morane (zime) i rođenje Vesne (boginje proljeća). Pepeo od spaljene lutke, u nekim krajevima, zakopavao se u zemlju – oranicu ili pod snijeg (ukoliko se nije otopio). Smatralo se da će obezbijediti bolje prinose, odnosno, veću plodnost.
Svetih Četrdeset Mučenika Sevastijskih, kako objašnjava SPC, bili su vojnici rimskog cara Likinija. Kad su nastali ponovni progoni hrišćana, četrdeset njih nije htjelo da se odrekne Hrista.

Bilo im je zaprijećeno da će biti lišeni vojničke časti, na šta je jedan od njih, po predanju – Kandid, rekao: „Ne samo čast vojničku, no i tijela naša uzmi od nas; ništa nam nije draže i časnije od Hrista Boga našega”.

Tada je vojvoda Agrikola naredio da ih kamenuju, ali su se kamenice vraćale i pogađale one koji su ih bacali. Jedan kamen je pogodio Agrikola i razbio mu zube.
Poslije toga, vojvoda se potpuno izbezumio od bijesa i mržnje i naredio da vojnike svuku, povežu konopcima i bace u jezero, koje se ledilo od ljutog mraza. Unaokolo su bili stražari, a da bi im muke bile veće, na obali je postavio toplo kupatilo, osvijetljeno ogromnim bakljama i okruženo vatrama, gdje se pušila topla voda.

Samo jedan od četrdesetorice vojnika je izgubio vjeru i pošao prema toplom kupatilu, ali nije daleko stigao, jer je na pragu kupatila umro.
Noću je sa neba pala neobična svjetlost, koja je zagrijala vodu u jezeru, oko vojnika, a sa svjetlošću se na njihove glave spustiše i 39 vijenaca.
Jedan od stražara sa obale, koji je gledao to čudo, skinuo je odjeću, objavivši svima da je hrišćanin i stupio u jezero.

Tada se na njegovu glavu spustio četrdeseti vijenac. Sjutradan, cio grad je hrlio na obale jezera, jer niko nije mogao da povjeruje da su vojnici preživjeli noć u jezerskoj vodi, na kojoj je bila debela kora leda, sem oko tijela mučenika.

Tada su knez Lasija i vojvoda Agrikola riješili da ih pogube i spale njihova tijela, a nesagorjele ostatke pobacaju u jezero.

Tri dana poslije pogubljenja, javili su se Mučenici episkopu Petru i pozvali ga da pokupi njihove kosti iz jezera. Episkop je, krišom od vlasti i stražara, u gluvo doba noći otišao sa svještenicima na jezero.

Tamo je svo jezero svjetlilo, kao da su jata zvijezda, sa neba, sišle na vodu. To je zvjezdanim sjajem svjetlila svaka kost mučenička. Pokupili su ih i hrišćanski sahranili. Oni su postradali i vječnom se slavom ovjenčali, a imena njihovih mučitelja su ostala zabilježena po zlu, za vjeke vjekova.