Sonja Milatović- U snoviđenju

Kad ti Sunce zaspi na trepavicama
i Mjesečeva sjena se spusti na oko
umiveno iskricom sna,
neka ti to lice i moje nebo na njemu
obavije veo mira,
znajući da tamo negdje postojim ja
i čuvam ti snove od stvarnosti
onda kad se nad njom da naslutiti
poneki oblak, i ne baš prijateljski nasmiješen.
Kad skloniš paučinu sna sa, zorom namrštenih, obrva,
pa kroz napuklo staklo naslutiš oluju
koja samo što ne poklopi prostore tvog mira,
neka ti dlanove prekrije toplina,
znajući da tamo negdje postojim ja
i da tvoje nesigurnosti pokrivam svojom sigurnošću.
Kad pomalo pospan prelijećeš nebo iznad staze novog dana,
pa kroz maglu naslućuješ nit
koja bi mogla narušiti tvoj sklad,
neka ti tijelom prostruji spokoj,
znajući da tamo negdje postojim ja,
koja čuvam hiljadu i jednu riječ
za smiraj svih nemira koji ti ubrzavaju krv.
Kad neopravdano zabrinut posmatraš ptice
i, bar na tren, poželiš njihova krila
za let tamo iza horizonta,
namigni pticama i spusti se ponovo na zemlju,
gazeći čvrstim korakom,
znajući da tamo negdje postojim ja
da zaustavim neumorno nervozne časovnike
i vratim te u ovu vremensku zonu gdje,
taman kad se očekuje sumrak,
opet se pojavljuje zov vedre zore.
Zato ne daj lošem,
ne daj umornom,
ni nervoznom,
a kamoli površnom
da nagrizaju tvoje ideale,
znajući da tamo negdje, ljubavi, postojim ja
i da čuvam tvoju stvarnost od budnih.
Zato ne daj zimama da uspavaju tvoja ljeta,
ni mraku da pomrači tvoja svanuća,
znajući da tamo negdje postojim ja
sa mirisnim aprilom u kosi
i junom na obrazima
da te vratim nazad u ovo proljeće.
Zato daj da budem tvoja krila
i nebo bez ijednog oblačka.
Daj da trajem
znajući da znaš za ovu sigurnu luku.
Spavaj sad,
znajući da ćeš me, ovako daleku,
sresti u snu.
Opet.