Sonja Milatović: Poezija mi daje priliku da ja budem ja

“Kad sretnete tu dvadesetogodišnju Niksićanka kako pomalo pospano hoda ulicama grada Vita Nikolića, Duga Krivokapića, Miladina Šobića i drugih velikih umjetnika koje Balkan pamti, pomislite:’Evo sante leda koja hoda..’ , a onda joj se zagledate u oči i vidite sunce. A tek kad progovori, onako kroz osmijeh, lako je shvatiti da je Sonja neko ko umije beskrajno mnogo da voli.”, rekli su o Sonji Milatović, studentkinji treće godine Pravnog fakulteta u Podgorici, koja je svojim sugrađanima poznata kao jedan od dostojnih nasljednika velikih pjesničkih imena.

Nagrade koje osvaja na takmičenjima na kojima, ne predstavlja samo naš grad, već i našu državu, bile su povod za razgovor o njenom stvaralaštvu.

Kada su nastali tvoji prvi stihovi? Da li imaš sačuvanu prvu pjesmu?

Prve stihove sam napisala u osnovnoj školi. Bile su to tipične dječije pjesme. Kasnije je preraslo u nešto više, u nepresušnu potrebu.
Da, imam sačuvanu prvu pjesmu koja je nastala kao svojevrstan odgovor na domaći zadatak na temu “Mojoj majci”.

U gradu velikih umjetnika i sama si rođena kao umetnik. Da li među nikšićkim umjetnicima imaš svoje uzore?

Uzore imate dok ste klinci, onda odrastete i shvatite da je potrebno da vi budete bas vi i da ostavite svoj trag u beskraju.
Mene su na stvaranje podstakli stihovi nikšićkog kantautora Miladina Šobića, koji je bio i ostao neko kome se beskrajno divim.
Još kao četrnaestogodišnjakinja, osjetila sam potrebu da mu posvetim pjesmu umjesto zahvalnice za umjetnost koju nam je nesebično poklonio. Pjesma, koja nosi naziv baš kao i njegova “Sunce tebi, sunce meni”, donijela mi je brojne nagrade, od kojih je najznačajnija jedna zahvaljujući kojoj je objavljena u zborniku za djecu “Muzika priča”.
Kad sam je napisala, nije se dalo ni naslutiti da će se neki novi klinci širom Balkana kroz moje pokušaje od stihova upoznati sa nikšićkom planinom nježnosti.
Na kraju sam, ipak, nenadano uspjela u toj namjeri.

Čitajući tvoju poeziju, lako je primijetiti da je dominantan motiv d-mola, koji nerijetko pomalo stidljivo provlačiš kroz stihove. Ko je tvoja inspiracija?

O inspiraciji mi je uvijek najteže da govorim. Milion puta sam napisala, a nikad do kraja nijesam uspjela da opišem. Zato inspiraciju najčešće odćutim, ne želeći da običnim riječima kroz obične govore skrnavim jedno neobično obično biće.

Nagrade su nešto na šta si nas odavno navikla. Navedi neke koje si do sada osvojila i otkrij nam na koje si posebno ponosna.

Nagrade i nijesu nešto što mi je prioritet, ali svakako da mi je svaka donijela veliku radost. Velika je čast kad među velikim brojem autora vi budete izabrani kao taj jedan dostojan nagrade, da se razumijemo.
Neke od njih su nagrada na konkursu
“Radule-Željko Damjanović”, nagrada na konkursu u čast Vita Nikolića “Mojim vršnjacima”, nagrade na konkursima zahvaljujući kojima sam objavljena u brojnim zbornicima, specijalna nagrada za poeziju na konkursu “Durmitorski vjesnik” za 2017. godinu. Ipak, istakla bih da sam neizmjerno ponosna zbog međunarodne književne nagrade za najoriginalniju ljubavnu pjesmu na XVII javnom konkursu “Pjesma nad pjesmama” za pjesmu “Stanica zauvijek”, koji je organizovao Klub umjetničkih duša iz Mrkonjić Grada i najnovije specijalne nagrade na konkursu “Durmitorski vjesnik” za 2018. godinu za pjesmu o nasmijanom d-molu.

Pjesma o nasmijanom d-molu, kojom si osvojila publiku je trenutno u jednom takmičenju. O kakvom takmičenju je riječ?

Pjesma o nasmijanom d-molu je nastala sasvim slučajno i, čini se, namjerno postala najvažnija od svih koje sam ikad napisala.
Riječ je o internacionalnom online pjesničkom takmičenju zemalja Balkana i dijaspore na kojem učestvujem kao jedan od predstavnika Crne Gore.

Nekako se samo od sebe nameće pitanje kad planiraš da objaviš svoju prvu zbirku pjesama, s obzirom na to da već dugo letiš na krilima uspjeha kroz svijet pjesničkih tkanja?

Objavljivanje zbirke je, rekla bih, kruna stvaralaštva svakog autora i nešto o čemu svaki pjesnik budan sanja. Sanjam i ja da se moji stihovi jednom nađu između neke dvije lijepo osmišljene korice. Ipak, to je čin koji donosi izvjesnu odgovornost i ja još uvijek čekam da osjetim da je pravi trenutak da se odvažim na taj korak. Jedno je sigurno, koliko god da me taj tren istovremeno unaprijed i plaši i raduje, priželjkujem da moja prva zbirka “Vodim te u nezaborav” uskoro ugleda svjetlost dana, da zajedno pratimo trag mog nasmijanog d-mola duž moje stanice zauvijek, da vam otkrijem kako su me to nečije ruke odvele do kraja svemira i kako to i kad pokisnem, pokisnem srećna.

Kako je nastao naziv neobjavljene zbirke “Vodim te u nezaborav”?

U trenu kad sam razmišljala o tome kako u svijetu prolaznog, ipak postoji nešto što ne prolazi, neko ko ne prolazi, nastao je nezaborav .

Ne možemo da ne primijetimo podršku koju dobijaš, reklo bi se, sa svih strana. Rekla si da nekom, ipak, duguješ posebnu zahvalnost. Otkrij nam o kome je riječ.

Riječ je o književnom klubu “Poenta poetika”, koji je najaktivniji omladinski književni klub u Crnoj Gori, čiji sam član još od njegovog osnivanja. Klubu dugujem veliku zahvalnost jer mi dao priliku da se afirmišem i budem dio velikih književnih manifestacija, među kojima bih istakla tradicionalne Nikšićke književne susrete na kojima sam se pojavila, rame uz rame, sa poznatim crnogorskim stvaraocima.
Istakla bih, takođe, da dugujem jedno hvala do neba kako predsjedniku kluba Goranu Radojičiću, tako i starijim pjesnicima, mojim vršnjacima, pa i onim najmlađim koji tek počinju svoj let za sve pohvale i kritike, za bezrezervnu podršku koju mi pružaju od prvog trena kad smo se sreli.

Živimo u vijeku tehnologije, pa je nekako red da te pitamo šta su ti donijele, a šta odnijele društvene mreže?

Iako nikad nijesam bila pristalica te virtuelne stvarnosti, s obzirom na vrijeme u kojem živim, nekako je bilo neizbježno da postanem dio iste. Moram priznati da su mi društvene mreže više toga donijele nego što su odnijele. Kroz vrijeme su postale zlatna šansa da moje pjesme i tekstove pročita veliki broj ljudi.
Istakla bih Instagram, kao mrežu na kojoj često dijelim svoje pjesme i priče, koji mi je donio priliku da upoznam neke nove ljude i na kojem često dobijam poruke, čiji je sadržaj takav da se pitam da li sam zaista dostojna tih riječi pred čijom ljepotom se uvijek beskrajno postidim. Naravno, neizmjerno sam zahvalna na svakoj divnoj riječi koja nije ništa drugo do podstrek da postanem najbolja verzija sebe.

Šta poezija donosi, a šta odnosi?

Poezija donosi priliku da ja budem ja, bez oklopa i štitova ispod kojih se krije ona nježnija strana mene. A odnosi.. pa nerijetko odnosi uobičajne zemaljske tuge i brige.

Na pomenutoj društvenoj mreži si ostala upamćena po rečenici:”Ljubav je moja nacionalnost i moja religija.”. Možda je baš u tim riječima skrivena najljepša poruka za čitaoce našeg portala.

Sve što napišem živim od prvog do posljednjeg slova, pa je tako i ta jedna rečenica nekako postala moja čitava biografija.
Taj tekst sam napisala u momentu kad sam, možda, bila i poražena slikom društva u kojem živim.
Čitaocima portala bih poručila da svi mi različiti u jednom smo isti, pred licem ljubavi vječito nemoćni i nedorečeni.
Volite beskrajno i djetinje čisto, jer, ja duboko vjerujem, da će ljubav spasiti ovaj svijet.