Sonja Milatović: Ne skrnavite ljubav

Navikli smo da se uz njeno ime uvijek pišu pobjede, pa smo poželjeli da pitamo Sonju postoji li nešto što nju poražava.
Kao i uvijek, pomalo stidljivo i potpuno iskreno, odgovorila je da je poražen samo neko ko od svojih borbi odustane, a ona svoje bitke nastavlja da vodi prećutno, čak i onda kad drugima izgleda kao da je odavno podigla ruke u znak predaje.
Ipak, postoji nešto što ovu dvadesetogodišnjakinju beskrajno rastužuje, a to je, kako kaže, pomračen vidik društva u kojem živimo.
Sonja kaže da postoji nešto veće i plemenitije od nas samih, a to ljubav zasigurno jeste i beskrajno je tužna kad čuje da ljudi pokušavaju, čak i tome u čemu ona vidi smisao, da nametnu neka ograničenja, neke loše smišljene kalupe. Još je više rastužuje spoznaja da nerijetko u tome i uspijevaju.
Svjesna je da kao pojedinac ne može promijeniti svijest društva, ali i spremna da o svemu tome govori na glas.
Na kraju, poklanja nam tekst, kroz koji nas moli samo jedno.. da ne skrnavimo ljubav.

Bio je to početak sasvim običnog ponedjeljka. Najava još jedne beskrajno duge sedmice, reklo bi se.
Taman kad odlučih da maknem jastuk s glave i da istrčim napolje, znajući da me čeka milion i jedna obaveza kad pređem prag svoje sobe, sudarih se s rečenicama koje su tog jutra bile sve što NIJE trebalo da čujem.
Jedna prolaznica me ranom zorom nesvjesno obavijesti kroz neki svoj telefonski razgovor da:”Ljubav mora da boli.”
A druga, druga nesvjesno odluči da mi zamrači pogled izjavom:”Nijesmo uspjeli, jer su nam branili.”
Onako, još uvijek pospana, pomišljam, možda nijesam dobro čula, možda sanjam, možda ovo, možda ono.. uporno sam nastavljala da hodam tražeći opravdanja.
U jednom trenu sam se okrenula, pogledala ih, pomalo ih žaleći, tugujući nad njihovom stvarnošću, suženom sviješću, pomračenim vidikom.
Tada sam, onako promuklim glasom, prošaputala:”Ne skrnavite ljubav.”
Sigurna sam da me nijesu ni primijetile, a kamoli čule, jer kako objasniti osobama koje vide samo brdo i misle da je tu kraj svijeta, da iza tog brda postoji čitavo polje ruža.
Pošto njima nijesam, vama ću reći:”NE SKRNAVITE LJUBAV.”
Ljubav ne boli.
Ljubav ne povređuje.
Ljubav ne čini da stradaš.
Ljubav ne čini da toneš.
Ljubav ne vodi u ponor.
Ljubav ne uspavljuje osmijehe.
Ljubav ne budi suze.
Ljubav ne donosi tuge.
Ljubav ne nosi razočaranja.
A vas ako boli tako da vječito tonete, ne kunite se u ljubav. To ljubav nije.
Ljubav je nešto plemenitije i veće od pukog ljudskog postojanja.
Ljubav čini da letiš.
Ljubav te uči da hodaš po zemlji kao po oblacima.
Ljubav budi osmijehe i uspavljuje suze.
Ljubav donosi sreću i odnosi tuge.
Ljubav je flaster za to milion puta ranije slomljeno srce.
Ljubav te čini cijelim.
Ljubav ne lomi, zato…
NE SKRNAVITE LJUBAV!
Nijeste uspjeli jer su vam branili?
NE SKRNAVITE LJUBAV.
Ljubav ne zna za granice.
Ljubav ne zna za vremenske zone.
Ljubav nema nacionalnost.
Ljubav ne zna za različite religije, jer ljubav je religija.
Ljubav ruši predrasude.
Ljubav lomi osude u paramparčad.
Ljubav prkosi.
Svima.
Svemu.
Ljubav prkosi!
Ljubav su pruge koje vječito mirišu na dolaske.
Ljubav su aerodromi na kojima se jedva čeka povratak.
Ljubav ne zna da broji kilometre.
Ljubav ne zna za daljine.
Ljubav ne zna za loše podešene časovnike i “nije naše vrijeme”.
Ljubav ne staje u okvire i ramove.
Ljubav ruši sve izmišljene barijere.
Ljubav ne zna za zabrane, jer ih s rukom u ruci cijepa na najsitnije komade.
Ljubav se dokazuje.
Za pravu ljubav se bori.
Za pravu ljubav staneš sam ispred cijelog svijeta i nije te briga što će svi oni pucati u tebe jednog, jer znaš da LJUBAV POBJEĐUJE.
Ali.. ljubav ne boli.
Zato, NE SKRNAVITE LJUBAV!