Sonja Milatović: Crna Gora je moj dom

Za vrijeme osnovne škole, Sonja Milatović je bila predstavnik Crne Gore na najvećim evropskim takmičenjima mladih likovnih umjetnika. Kako su godine prolazile kist je zamijenila perom počevši da osvaja književna priznanja kako na opštinskom, državnom, tako i na internacionalnom nivou. Kroz vrijeme mnogo toga se promijenilo osim istine da Sonja gdje god da ode s ponosom ističe da dolazi iz zemlje gdje more udara o mramorje, gdje gore natkriljuju doline i gdje je narod, njen narod, gord, ali s dušom plemenitijom od svih planinskih vrhova. Ova Nikšićanka ni u jednoj svojoj besjedi ne zaboravlja da pomene kamen na kojem je rođena. Ipak, ono što je čini posebnom, jeste istina da ljubav koju osjeća prema svemu što je crnogorsko ne umanjuje njeno poštovanje prema svemu što nije. Da može zagrlila bi čitav svijet, vjerujte nam na riječ. Tekst koji nam poklanja između redova govori o Sonjinoj želji da zajedničkim snagama kroz zdravo vaspitanje stvaramo društvo u kojem će poštovanje i ljubav biti temelj svega. Ja sam oduvijek ono dijete koje rukama prekriva oči onda kad stvarnost i ne izgleda kao što sam je ja zamišljala. Ja ću zauvijek biti ono dijete koje zatvara uši kako ružne riječi, koje su odraz nekulture okruženja, ne bi prošetale i kroz moje misli. Ja sam oduvijek ono dijete koje bježi od duša u kojima postoji i najmanja klica mržnje, jer suviše je teško to breme za ovaj moj svijet iz bajki. Valjda sam zato vječito nesnađena među ljudima s kojima sam prinuđena da dijelim vazduh. Ja ću zauvijek biti ono dijete koje snažno grli sve svoje, ali tim zagrljajem ne ugrožava ništa tuđe. Ja sam oduvijek ono dijete koje zaplače kad god čuje kako drugi ljudi međusobno vrijeđaju jedni druge, jer nijesam navikla na riječi koje su odraz trulih duša. Ja ću zauvijek biti ono dijete koje su roditelji naučili da sve svoje voli do neba, ali da tuđe poštuje beskrajno mnogo. Ja sam oduvijek ono dijete kojem oči zacakle pred ljepotom crnogorske zastave. Ja ću zauvijek biti ono dijete koje u zastavama drugih država vidi povod za poštovanje. Ja sam oduvijek ono dijete koje s osmijehom na licu i suzama u očima iz sveg glasa pjeva “Oj, svijetla majska zoro.” Ja ću zauvijek biti ono dijete koje ćutanjem i svom snagom svojih dlanova u znak poštovanja aplauzom pozdravlja himne drugih zemalja. Ja sam oduvijek ono dijete koje rastuži spoznaja da poštovanje nije obostrano, da mnogi ljudi himnu i boje zastave moje države neće pozdraviti onako od sveg srca. Ja ću zauvijek biti ono dijete u kojem tuđe nepoštovanje neće probuditi potrebu da i ja ne poštujem i tuđa mržnja neće probuditi želju da i ja ne volim. Ja sam dijete. Ja poštujem i volim. Ja se ogradim od svih vaših pomračenih vidika i srušenih mostova, jer ja sam samo dijete. Đed mi je jednom rekao da će Crna Gora zauvijek biti moj dom. Dom, ne kuća. Kuću ću možda izgraditi u nekoj drugoj državi, čije simbole i istoriju ću beskrajno poštovati, ali dom… dom ostaje tamo gdje sam progovorila i prohodala, gdje sam osjetila najveći mir i beskrajnu sigurnost, gdje sam plakala od sreće i ponosa, gdje sam se onako srušena od tuge ponovo rađala zbog ljubavi kojom sam odhranjena.. Crna Gora će zauvijek biti moj dom. Zato, rječnikom mog omiljenog pisca rečeno, imam potrebu da vam kažem:”Teško onome ko ne zna odakle je krenuo..”, jer kuća može biti bilo gdje, ali zna se gdje je dom. A ja ne dam ni na jedan kamen svoga doma, jer voljeti Crnu Goru znači voljeti gordu vilu milu koja me je donijela na svijet. Voljeti Crnu Goru znači voljeti majku. A ljubav prema majci te uči da poštuješ i druge heroine, majke druge djece. Mislite o tome, dok ne bude kasno.