Ova priča je napisana za sve ljude ovoga svijeta, velike i male, a doći će samo do srca onih, koji iskreno vole sve pse, i tretiraju ih kao živa bića čiji životi nijesu manje vrijedni od ljudskih.
Zdravo, ja sam Džeki. Da, nosim poznato pseće ime, koje potiče iz vremena kada rasa pasa nije bila bitna. Ja sam običan pas, crne boje, s bijelim biljegom ispod vrata. Nijesam neki ogroman pas, ali sam hrabar i neustrašiv. Imam krupne kestenaste, radoznale oči i malo veće uši. Dlaka mi je duga, ali mi odgovara zimi kad je hladno, ali ljeti ne. Bude mi vruće i razne bube me napadaju. Ali dosta o mom izgledu, vratimo se na ime. Dala mi ga je jedna žena koja me je hranila blizu svoje kuće. Sad nje više nema, pa je nestala i ljubav koju sam dobijao. Ostalo je samo zvučno ime – Džeki, koje danas u ovom okrutnom vremenu označava neke, kako bi ih čudni ljudi današnjice nazvali, džukele. Ja ne znam kakvi smo to mi psi džukele. Isti smo kao drugi psi, samo što, ne svojom voljom, živimo na ulici. Imamo četiri šapice, rep kojim vrtimo kada smo srećni, a koji i skupimo kada smo uplašeni. Tu je i dugački jezik kojim pokazujemo ljubav nekom, ko nama da ljubav. Krase nas male slatke njuškice i bezbrižne, ali dosta puta uplašene oči. Volimo da se igramo, skačemo, trčimo. Pa po čemu se mi razlikujemo od drugih pasa? Zašto nas tako zovu? Zašto smo mi zaslužili da spavamo na ulici, a drugi psi, sa nekim tobože modernim imenima, u toplim domovima? Njih niko ne naziva džukelama. Za njih se utrkuju, ko će ih prije kupiti i više novca dati, a nas ne žele ni da nahrane, a kamoli udome s ulice. Ali ima i njih koji nesrećno završe. Dosade ljudima, ne budu im više zanimljivi i izbace ih. Onda i oni postanu džukele, kao i mi. Nijesu više moderni , sa skupim povocima, kvalitetnom hranom, čak i odjećom koju im oblače. Prepušteni su na milost i nemilost ulice. Oni se teže snalaze, jer nijesu navikli na ovaj surovi život. Neki se priviknu i uklope s nama, neki nažalost ne.
Moj prijatelj Roki je, kako on sebe naziva haski pas. Sivo bijele boje je, plavih očiju. Kad je došao kod nas bio je mršav, kost i koža. Na to je uticalo dosta faktora: nije bio sposoban za traženje hrane, tuga i bol su ga izjedale iznutra. Sad se oporavio kad je u pitanju spoljašnji izgled, ali ga i dalje izjedaju unutrašnji nemiri. Često tužan zna da mi priča o svom nekadašnjem domu, i kako je bio srećan. Kupili su ga dok je bio malo kuče. Živio je u velikoj prostranoj kući, i imao samo svoj ležaj. Uživao je. Voljeli su ga, možda, u početku. Slatko kuče, bio im je zanimljiv. On je njih iskreno volio, bez nekih zadnjih namjera. Kao što svaki pas iskreno voli. Kako je odrastao, dosadio im je. Sve manje i manje su vodili računa o njemu, i na kraju su ga izbacili ovdje u gradu, blizu kontejnera gdje živimo moje društvo i ja . Bio je preplašen, razočaran. Nije mogao da shvati zašto su to uradili. Zar je sva ta navodna ljubav , igranje s njim i maženje, bila samo jedna velika laž? Dugo mu je trebalo da se navikne na život s nama, na hranu koju, ako imamo sreće nađemo, ili nam je neko baci . Ali pomogli smo mu da se privikne na ulični život u čoporu s nama. Ja ga iskreno, baš i ne mogu razumjeti. Mene je majka na ulici oštenila. Sjećam se samo buke i vike oko nas, njenog cviljenja i jaukanja .
„Ponovo se ova kučka oštenila. Treba ih baciti“ . Ubacili su nas u jedan paket i negdje poveli. Cviljenje, jaukanje, neću nikad zaboraviti. Poslije imam prekid filma. Znam da sam se stvorio blizu kuće od žene, koja je kasnije o meni brinula, a koje sad nažalost više nema. Ona je jedino ljudsko biće koje je postojalo u mom životu, a topli dom nikad nijesam osjetio, pa mi i ne nedostaje. Ali bude mi žao Rokija, i nadam se da će nekako zaboraviti ljude koji su ga izdali. Vjerovatno teško, jer pas taj okrutan čin nikad ne može shvatiti. Mi kad volimo, volimo, ne ostavljamo, ne izdajemo. Zato i ne možemo shvatiti postupke ljudi. Ima ih dosta u mom društvu koje su ljudi odbacili kao stare krpe. Mina, kuja koja ima osam godina, prije godinu dana je došla na našu teritoriju. Srednjeg rasta, žute kratke dlake, s umiljatim pogledom. Mršava, uplašena, s ranama po tijelu. Ona nije nikakva „rasa“, već običan normalan pas, kao što smo svi mi psi na svijetu, samo su ljudi napravili podjele. Ona se brzo uključila u naše društvo, jer je u nama vidjela oslonac i zaštitu, bez obzira što smo na ulici i što nam svakodnevno prijeti opasnost. Mina je iznijela detalje iz svog bivšeg života, s velikom mukom i tugom u očima. Nju su kao kuče dobili na poklon. Djeca su je mazila, grlila, igrala se s njom. Odrasla je. Život joj je bio dosta fin. Do neke šeste godine. Tada se sve promijenilo, srušio se dotadašnji svijet idealnog življenja s ljudima. Iznenada su, bez ikakve najave, u kuću doveli drugog psa. Kuče koje su kupili, neku specijalnu rasu, čijeg imena Mina ne želi da se sjeća. Ona je postala višak, koji je završio u šumi, jer je moderno kuče zauzelo njeno mjesto. Nije znala šta da radi. Bila je izgubljena, razočarana, bijesna, tužna. Danju i noću je lutala. Našao bi se poneko dobar ko bi joj dao nešto za jelo, pomazio je. Ali gdje postoji dobro, uvijek je prisutno i zlo. Tako je i Mina okusila zlu stranu života na ulici – batine, šutiranje, ujed od strane drugih pasa. Većinom pasa iz toplih domova, koje vlasnici puste da se treniraju na bespomoćnim uličnim psima. Život je od raja postao pakao. Ali ipak, nekako je preživjela i pridružila se našoj družini. Kad nijesi sam, sve je lakše. Dani nam prolaze uobičajeno. Borba za život. Ima dana kada nas posluži sreća, pa budemo siti i odmorni. Nađu se dobri ljudi koji nam ostave hranu i vodu. Tada mrzitelji pasa miruju, pa možemo odahnuti i odmoriti. Ali isto tako bude teških perioda . Ljeti, kad nam je vruće, i žedni smo, osjećajni ljudi koji nas vole, i žale, ostave nam vodu. Ali dođu oni manje empatični kojima smetam, koji nas bez razloga mrze, i prospu tu vodu iz riječi: „baš treba voda ovim džukelama, nek pocrkaju“ . I naravno, ako je neko od nas u blizini, sa velikim zadovoljstvom nas išutiraju. Zimi je druga priča, isto borba za ovaj surovi život koji nas je zadesio. Kad se spuste temperature, mnogi od nas umru od hladnoće. Neki bi da se sklone u ulaze zgrada, ali većina stanara sa nakostriješenim i tmurnim licima, jedva čeka da se dokopa toljage i uživa u našem bolu i jaukanju. Ko preživi, preživio je. Svakodnevno nam je život ugrožen. Neke moje poznanike namamili su hranom: „Dođi kuco dođi“. Poslije nekoliko minuta, pali su na zemlju. S balom na ustima, s bolom u cijelom organizmu. Otrovali ih. Uživali su u njihovoj patnji.
Kakvi ste to vi ljudi? Kakva ste vi bića? Nije vam dovoljno što patimo na ulici, zbog vas, nego nam još i tu patnju svakim danom uvećavate. Čuo sam i za neke azile, skloništa za pse. Kruže priče da tamo psima nedostaje hrana, voda, počnu jesti jedni druge, postanu agresivni. Neki se, ako imaju „sreće“ ponovo vrate na ulicu i ispričaju užas koji su tamo vidjeli. Vođeni tom pričom, bježimo od zlih ljudi koji hoće da nas uhvate i tamo povedu. Zašto nas ne sklone na neko fino toplo mjesto, puno hrane i vode, gdje će nas maziti, paziti i voljeti? Zašto? Da li smo mi krivi što postojimo? Šta je sa izrekom „Pas je čovjekov najbolji prijatelj“ ? Da, jeste pas. Ali čovjek više nije. Čovjek je izdao svog prijatelja i pustio ga da pati. Zašto neki ljudi uživaju da nas tuku, šutiraju i muče? Da li mogu da shvate da i mi imamo dušu, osjećaje i suze? Da se i mi rađamo da bi živjeli, a ne da nam oni nasilno oduzimaju i zagorčavaju živote. Ljudi da znate jedno, život svake „džukele“ , kako nas vi nazivate, vrijedan je kao i život svakog od vas .
Ja, Džeki, ostajem u nadi da će ova moja priča omekšati već okamenjena srca ljudi i da će početi na moju vrstu da gledaju kao na živa bića koja su im nekad bila najbolji prijatelji.