Naša velika pjesnikinja Gordana Sarić kaže da voli da čita jer se tada “isključuje” iz svakodnevnog turbulentnog života punog nemira, sukoba i podjela.
“Čitajući upoznajem duh pisca, njegov stil i uživam u toku priče i ljepoti djela. Biram samo velike, kvalitetne i priznate pisce kao što su moji idoli i uzori Andrić, Selimović i Ćosić. Čitajući dušu oplemenjujem nastojeći da umne i mudre riječi zadržim u sebi i dušu obogatim. Istinski život je samo život duhovni. Duh živi u svakom čovjeku ali svi ljudi to ne znaju, radostan je onaj koji ga u sebi otkrije. Jer živjeti ne znači samo disati, nego se baviti lijepim stvarima, čitati, slušati lijepu muziku, uživati u ljepoti i umjetnosti. Sve prolazi, samo je umjetnost vječna. Pablo Neruda u pjesmi Lagano umiranje kaže:
”Lagano umire onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne putuje, onaj koji ne razgovara sa nepoznatim ljudima, onaj koji postaje rob navika”, kaže za naš portal Sarić.
Gordana preporučuje roman “Tvrđavu” Meše Selimovića koja je njena omiljena knjiga.
“I posebno bih istakla riječ Ahmeda Šaba, tog moralno čistog glavnog junaka “Ne mogu da pričam šta je bilo u Hočinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti”. Takođe su mi ostale u sjećanju riječi Ahmeda Šaba, koga su nepoznati ljudi prebili zato što je na skupu predhodne večeri kritikovao vlast, koji je rekao:
“Nije teško kad biju, nego je teško kada čekaš da te biju, pa te boli unaprijed”. U romanu ima toliko mudrih riječi i pouka, ljubavi i dobrote da želim da ga svako pročita. No, ja sam ipak okrenuta poeziji i volim Šilera, Prevera, Dučića”, istakla je ona.
Čitaocima ona posebno preporučuje pjesmu akademika profsora dr Bajrama Redjepagića.
“Dragi prijatelji pročitajte ove divne FILOZOFSKE RIJEČI iz ciklusa “NEMOGUĆE JE MOGUĆE” uvaženog akademika prof.dr Bajrama Redžepagića.
On je jedan od najvećih umova i filozofskih pisaca današnjice, predložen za Nobelovu nagradu.
Napisao je ove filozofske milozvučne riječi, koje su najuzvišenija lirika duše, istine i iskrenosti. Prodro je u samu suštinu života i ljudskih osjećanja i uzniio ljepotu koja dušu miluje i blagošću ovija. Ove su riječi melem, toplina i plemenitost čisti izraz ogromnog i neprocjenjivog talenta”, iskrena je Gordana.
Autor: BAJRAM REDJEPAGIĆ
ALI SVIJET JE ČUDO
Nista se u njemu ne dešava tako olahko.
U čemu je nesreća?
U čemu je moja briga i slabost ?
Ili pak lažni ugled i sjaj koji me štiti kao oklop
od tegoba i pokušaja da mi se zatvore vrata
patnji.
Želim da slabost preskočim…
Da ugasim strah u sebi kao dogorjeli
plamičak čija nas iskra u pepelu vara
pa da u meni i oko mene nestanu svi prazni i
varljivi snovi.
Sada ne mogu da odem a da me ne zaboli
nesreća bližnjih
pa i ako je dalje od moje kuće.
Tek tada me škrti razum, ogoljen ovim
imenom i sjajom uzdiže nad sobom…
U vedrinu neba i mir…
U ono što jesam.
Činim li to iz straha pred
Vječnim?
Kad tad čovjek se vraća sebi.
Sa čim smo došli na ovaj svijet?
Sa čim se vraćamo?
Probudite se o oči zaspale!
Nema života kad zamre duša.
I kad sve stvoreno nestane…
Milost ostaje.