Žilama za kamen! Za siv, podlovćenski kamen opak

 

na samom spoju visova uvis i visova naopačke.

 

Izubijano, skrutnuto korijenje isprepleti i zakopaj,

 

pokuči prste, raskljuni i zakljuni kao mačke.

 

U sami kamen! U zavičajne, od mora slane ljute kore

 

bušačem korijena, hiljadu i jednom radnom žilom!

 

I svaku izračvaj u kliješte, naiviči i nabrusi kao borer,

 

produžuj, sekund po sekund, jedva vidljivo živo šilo!

 

I pipaj. U pukline uđi. Prinesi borere kišnoj ospi

 

po kamenu. I steži kliještima žila – melji petit.

 

Petit brašna. I ne nađeš li damar vode, znojem pospi

 

i skaši brašno, hrani se kamenom – kamen jedi!

 

I postaj kamen. Kameno-uljanom i slanom štavom

 

svoju kožuuštavi, osivi, okori, nakvrgaj. Kamen jedi!

 

Vrijedi – za školjke cvjetova, noću morske, za list dožud,

 

za kapi maslinki, s peteljkama kapi – da, vrijedi!

 

Miriši, s pripeke, na kamen otučen kamenom koji prska,

 

miriši, u kiši zimskoj, na memlu i mamurluk kao tuljan.

 

Štiti se od žege – nek list tvoj, što gušći, bude hrskav,

 

i ozdo sivo – zelen, a ozgo i zelen i nauljan.

 

I pčele cvjetova – u zrak, niz vjetar pčele, da na

 

maljenakupe zemlje

 

i saspu na krš, u škrape izduben i izgreben.

 

I gustom mrežom sjenke, k večeri, što kasnije to sve dalje,

 

hvataj sjenku zemlje. I navuci je, u podne, oko sebe

 

Vrijedi! Makar hlad pod tobom ne postao čak ni troskot,

 

makar žile, makar korijen bio i premoren i izguljen, –

 

vrijedi – za glas granja, školjke cvjetova, za list prosto,

 

za viske maslinki, zelene, modre – kristal s uljem!

 

A ustreba li, isprošupljuj se do u račve. Budi sedra,

 

budi raspeta, stojeća mreža od rudače i oksida.

 

Isprošupljuj se – da naperene pneumatičke puške vjetra,

 

promašujući kroz šupljine, ne svale ispod zida!

 

A kad uz more, skrđeni beskonačno, potiskivani s juga jugom,

 

gojazni, crni, kosmati, nagrcaju nilski konji

 

talasa, i prazneći nozdre, tiskajući se, zajahuju jedan drugog,

 

zapljuskuju – da se razjedeš u soli i u tonji.

 

Ti se ukruti, ti se napregni, izuvijaj se u grč smrtan

 

i znoj se uljem, iznoj se od žila pa do tučka.

 

Vrijedi – za noć jednu, noć iščekivanja, kad ti se, iza brda,

 

svjetionik, igrajući se, čas javlja, a čas čučka.

 

Vrijedi – da bar jednom, kad mrak obezliči, zgužva kopno, –

 

ribaru nad svijećom, što žar razgrće rukama, budeš: svoji.

 

Vrijedi – za cigla tri cvijeta, za tri kapljice ulja s opnom;

 

vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji!