Radonjić: Svo zadovoljstvo leta doživite tek na zemlji

Naš sugrađanin dvadesetrogodišnji Miloš Radonjić imao je tek sedamnaest godina kada je iskusio prvi samostalni let nakon što je prošao obuku u rodnom gradu Nikšiću. Tad nije ni slutio da će biti u mogućnosti da ispuni dječački san i dobije zvanično zvanje pilota nakon završenog Turk Hava Kurumu univerziteta u Ankari i jednogodišnje obuke u Americi.

Radonjić za naš portal priča o svojim počecima, zahtjevnim testovima koje je morao proći, o svom iskustvu u Americi, aeromitingu na kojem je učestvovala čuvena avio formacija američke mornarice i svojim budućim planovima.

 

Da li si oduvijek maštao da budeš pilot ili se slučajno desilo?

 

Na početku želim da kažem da ne vjerujem u slučajnost. Vjerujem u volju, rad, strpljivost. Mislim da je najvažnije da čovjek zna sta hoće, a kad ima volje ima i načina. Često se i danas sjetim kada sam prvi put otišao na aerodrom, vidio i upoznao pilote, divio se njima i avionima, maštao o pogledu na zemlju iz te perspektive i ponajviše umijeću ”malog” čovjeka da upravlja mašinom od 70 tona i više. Ipak tada nijesam ni slutio da ću biti u mogućnosti da ostvarim svoj dječački san.

Kakav je bio tvoj osjećaj kada si prvi put sam upravljao avionom?

Prvi samostalni let je rekao bih najljepši trenutak u karijeri pilota i nešto što se pamti cijeloga života. Ja sam imao tek napunjenih 17 godina kada sam nakon obuke imao svoj prvi samostalni let na aerodromu baš u mom gradu, Nikšiću. Osjećaj je bio fantastičan, pokušavao sam da koncentracijom nadvladam veliko uzbuđenje i sreću u sebi pa sam tek nakon slijetanja zapravo doživio pravu čar i zadovoljstvo. Kada se upravlja avionom, pilot je u potpunosti skoncentrisan na let, tako da se doživljaj leta ima tek na zemlji. Smatram da ništa nije teško ako se dovoljno posvetimo i prije svega ako volimo to što radimo. Avijacija je širok pojam i spektar zanimanja, a svako je na svoj način interesantano.

Koliko je teško letjeti i može li se bilo ko baviti avijacijom?

Odgovor na pitanje koliko je teško letjeti istovjetan je sa odgovorom koliko je teško hodati. I kada dijete uči da hoda mora dobro oguliti koljena. Dok čovjek uči da leti i rukuje avionom takođe mora praviti greške, no srećom počeci u pilotiranju su vezani za instruktore, a ja sam prve korake napravio upravo u svom gradu sa najboljim iskusnim instruktorima, Bobanom Ilićem i Slovencem Maksom Podgornikom. Njihov način rada sa početnicima ulio mi je vjeru u sopstvene sposobnosti i sigurnost da ću uspjeti da postanem pilot. Samopouzdanje je nevjerovatno važan faktor u svakom poslu.

Zašto si se baš odlučio za studije na Turk Hava Kurum univerzitetu u Ankari?

Kada sam već bio siguran da ću učiti za pilota bilo je pitanje izabrati renomirani fakultet koji bi otvorio više mogućnosti u budućnosti. Početna opcija je bila Australija, međutim, Ambasada Turske u Crnoj Gori i tadašnji Ambasador gospodin Tanilir, kojem dugujem veliku zahvalnost, preporučili su mi fakultet Turkish Airlinesa u Ankari. Obzirom da je Turskih Airlines avio brend kako u Evropi tako i svijetu, nijesam imao veliku dilemu.

Možeš li nam reći kako se testiraju budući piloti?

Prisjetiću se svojih prvih testova na fakultetu Turkish Airlinesa u Ankari. U teoretskom dijelu morao sam položiti zahtjevne testove fizike, matematike i sve na engleskom jeziku. Takođe, položio sam i takozvani TOEFL test iz engleskog jezika. Međutim primarni su medicinski testovi, na kojima je potrebno imati najvišu klasu zdravlja. Mislim da Crnogorci imaju predodređen kvalitet za pilota, zbog dobrog zdravlja i genetike, koja je plod života naših predaka u vrlo teškim okolnostima, prije svega mislim na stogodišnje borbe i refleks koji je rođen upravo u tim borbama za goli život.

Bio si na obuci u Kaliforniji, pa nam opiši to iskustvo?

U okviru školovanja, jednu godinu sam proveo u Americi, San Dijegu, Kalifornija. To je takođe jedno nezaboravno iskustvo, dodatno usavršavanje pilotskih vještina i što je za mene posebno važno, stekao sam pored Evropske i Američku (Federal Aviation Administration) letačku licencu. Osim edukacije, iskoristili smo priliku da upoznamo kulturu Amerike, posjetimo gradove i znamenja kojima smo se nekada divili gledajući ih na TV-u, kao što su Los Anđeles, Las Vegas, San Francisko, Veliki kanjon Kolorada i druge. Posebna atrakcija za mene je bio aeromiting na kojem je učestvovala čuvena avio formacija američke mornarice, Blue Angels.

Zašto piloti kažu da se sigurnije osjećaju u avionu, nego u kolima, vozu?

Avion je zasigurno najbezbjednije sredstvo prevoza, to govore i brojni statistički podaci. Za primjer, u 2017. godini u saobraćajnim nesrećama u svijetu život je izgubilo oko 1,3 milona ljudi dok je sa druge strane u avionskim nesrećama svega njih 79. Međutim, ovo je tema o kojoj mislim da većina pilota ne želi da priča.

Tvoji planovi za budućnost?

Nakon stečenih letačkih licenci, otvorile su mi se brojne šanse, međutim kao i svaki mladi rodoljub koji napusti svoju zemlju u potrazi za novim znanjima sa ciljem da se jednog dana vrati u svoju domovinu u namjeri da uradi nešto za nju i svoje sunarodnike, tako i ja imam veliku želju da se vratim mojoj Crnoj Gori. Zbog toga sam prihvatio ponudu Montenegro airlinesa i svoju karijeru pilota počeću u nacionalnoj kompaniji.

Savjet za mlade ljude koji bi voljeli da se bave ovom profesijom?

Kao što sam već rekao, najvažnija stvar je da mladi čovjek zna sta hoće. Takođe veoma je važno da se iskaže spremnost na težak rad i veliko odricanje. Reći ću da se događalo da učim preko 10 sati dnevno, a opet nisam odustajao i pred sobom sam imao jasan cilj i želju koja mi je davala snage da izdržim do kraja. U letovima sam analizirao svoje greške, uvijek u želji da se korigujem i već u sljedećem letu budem bolji.
Takođe, mislim da je veoma važno da sa mladim ljudima podjelim informaciju da veoma respektabilna škola za pilote počinje sa radom u Crnoj Gori. Meni je ponuđeno da budem instruktor u toj školi i radujem se doprinosu da budućim generacijama pilota bude pružena prilika da steknu kvalitetno znanje i u našoj zemlji.