Praznik Prvi maj je nekad bio najznačajni datum u godini, predstavljao je vrijeme slavlja, veselja i parade, kako kažu iz Jugoslovensko-komunističke partije iz Nikšića, koji se sa nostalgijom prisjećaju tih dana. Prvomajskom prazniku se pridavao veliki značaj i poštovanje, a Nikšić je zajedno sa radnicima slavio taj dan. Iz partije su i ove godine odlučili da odaju počast ovom prazniku.
„Odlučili smo da iz poštovanjа i neke nоstalgije i ove godine zajedno sa Radničkom partijom organizujemo jedan skup koji će se održati u ponedeljak na Trgu Slobode u 11 časova. Taj dan ćemo se okupiti na trgu mi i predstavnici Radničke partije da odamo počast ovom datumu i prazniku, kao i radnicima, te i da na neki način postaknemo radnike da se bore za svoja prava i svoju slobodu“, kazao je za portal Mladi Nikšića član Jugoslovensko-komunističke partije Nikšića Komnen Perišić.
On ističe da je Nikšić nekada bio industrijski i radnički grad, a danas više nema radnika ni radničkih prava, pa čak ni proizvodnje. Radnici su se poštovali i cijenio se njihov rad i trud, i svi su bili zapošljeni.
„Prvi maj se tad slavio kao veliki praznik, u svakom gradu su se organizovale tribine na kojima su prisustovali čelnici iz Komunističke partije, koji su držali svečane govore sa naglaskom na radnike i na njihova prva, što se kasnije pretvorilo u proslave. Mi i dalje to organizujemo, da se podsjetimo kako je to nekad bilo, a i da mlađe generacije osjete šta je nekad bio prvomajski praznik“, istakao je Perišić.
Ipak, kako on objašnjava, nekad je to bio praznik kojem se odavala počast za radnička prava, dok se danas za većinu Prvi maj svodi na roštilj i slobodne dane, i to ako ih radnici dobiju. U nekadašnjoj Jugoslaviji, za ovaj praznik održavale su se brojne prvomajske parade koje su bile vojnog i civilnog karaktera.
Prvi maj se kao praznik radnika obilježava od 1889. godine i to u čast štrajkača ubijenih u Čikagu 1886. godine.
Cijeli 19. vijek bio je obilježen eksploatacijom radnika. Za ponižavajuće niske nadnice ljudi su radili obično po 12 sati, a bilo je slučajeva da poslodavci traže da na poslu ostaju i 18 sati.
Kad su radnici u Kanadi 1884. godine uspjeli da se izbore za osmočasovno radno vrijeme, njihova braća po siromaštvu u SAD iznijela su zahtev da se to usvoji i u Americi, sa rokom do prvog maja 1886. godine. Pošto traženi zakon nije donijet, na istoku SAD-a otpočeo je štrajk, u kojem je učestvovalo između 300.000 i pola miliona radnika. Protest je nastavljen i narednih dana, pa je četvrtog maja u Čikagu, po kišnom danu, u povorci bilo između 600 i 3.000 ljudi. Atmosfera je bila ispunjena napetošću, jer je prethodnog dana policija pucala na štrajkače ispred jedne fabrike i ubila dvoje, a prema nekim izvorima i šestoro radnika.
Na stogodišnjicu Francuske revolucije, čiji je moto bio „sloboda, jednakost, bratstvo”, 1889. godine u Parizu, na prvom kongresu Druge radničke internacionale, jednoglasno je odlučeno da se od 1890. godine svakog Prvog maja mirnim šetnjama obilježava sjećanje na čikaški pokolj. Ubrzo je crveni karanfil, simbol krvi prolivene u Čikagu, postao sveopšti simbol radničkog bunta.
Posle Oktobarske revolucije 1917. godine, Prvi maj je postao državni praznik u SSSR, a potom i u drugim komunističkim državama. Prva kapitalistička zemlja koja je Prvi maj usvojila kao državni praznik bila Hitlerova Nemačka, a da bi izbjegli povezivanje s komunizmom, radnici u SAD-u Prvi maj zamijenili su za prvi ponedeljak u septembru, kada slave svoj praznik rada.
