Pruga koje više nema

Pruga još se zove, ali je već odavno nema. Da li će vrijeme izbrisati i njeno ime i zauvijek zatrijeti sliku njenog nekadašnjeg sjaja? Sve je moguće, ali je teško izbrisati iz sjećanja sliku zahuktalih lokomotiva od Nikšića do Bileće svima onima koji su prugu sačuvali u nekoj dragoj uspomeni.

A tih dragih uspomena ima mnogo i mnogo, pogotovo u srcima staraca i starica koji sa bolom u duši još uvijek kažu – pruga nam je odnijela sve. I zaista ima i razloga da ovako kažu, jer odluka o ukidanju pruga uskog kolosijeka povukla je za sobom mnogo radnika i omladine koji su u potrazi za poslom napustili sela i otišli u gradove. A nekada željezničke stanice na ovoj pruzi bile su pravi gradići, mjesta gdje su mnogi dolazili i odlazili, donosili radost i tugu. Bilo i prošlo, vrijeme nekuda odnijelo. Svako vrijeme nosi svoju priču, radosnu ili tužnu, ili možda radost prerasta u tugu. Kako su se nekada radovali naši preci, prolijevajući znoj i muku, probijajući ručno brda i stijene, da bi napravili put željeznoj grdosiji koja je obećavala svijetlu budućnost. I zaista jednog dana prošao je voz kome dadoše ime “Ćira”, a veselju i radosti nije bilo kraja. Ali ko bi tada mogao i pomisliti da će suze zamijeniti radost i veselje, koje nakon dugog niza godina potekoše za “Ćirom” koji je odlazio. Odlazio u nepovrat, i ja se sjećam žalosnog piska “Ćire” Skorča Gorom, kao da pozdravlja stare prijatelje – Ostajte mi zbogom. “Ćira” odlazi. A danas kada prođem drumom koji nekad bijaše pruga, obuzme me tuga i sjeta kada vidim na što li sve to liči.
Na što li liče bijele zgrade željezničke. Kao da ih je pregazio ratni vihor vremena, prosto je teško pored njih proći. Umire pruga a umire i priča o njoj, a da li još nekog interesuje njena sudbina. Možda , i ako ima taj neko, neka je čuje . Pruga uskog kolosijeka 0,75 m. Nikšić – Vilusi – Bileća u dužini od 71 km. produžavala je dionicom Konjic – Bradina prema Sarajevu i tako povezivala ovo područje sa središnjim dijelom Jugoslavije. Kamen temeljac njene izgradnje položio je 5 septembra 1935 god. tadašnji predsjednik vlade Jugoslavije, Milan Stojadinović, koji je trebao da je pusti u saobraćaj 11. septembra 1938 god. u Nikšiću. Zbog nerentabilnosti, kao i sve druge pruge uskog kolosijeka ukinuta je, i poslednji voz je njom prošao 29. maja 1976. godine.