Biogradska gora, prašuma, sezona

Ovoga vikenda je zvanično otvorena turistička sezona u NP Biogradska gora. Bilo je gostiju, ali nije to ličilo na nekadašnje prvomajske gužve. Bilo je zvaničnika, bilo je govora, ali je svaka riječ optimizma imala neizvjesnost epidemije i ograničenja koje ona donosi. Samo jedno „društvo“ za pečurkom i roštiljem, a nekada se nije moglo proći ni 50 metara da neko ne pozove na ćevap i ledno pivo. Gora još čeka zelenu boju, a čamci zvanične sertiikate da „uđu“ u vodu.

Sve je skoro isto, ali njega – nema. Nema ribolova. Prvomajsko otvaranje sezone u NP Biogradska gora, decenijama, gotovo da je imalo podudarnost sa početkom ribolova na Biogradskom jezeru. Pitanje „radi li jezero“ zapravo je značilo „lovi li se u jezeru“. Kao da su sve druge i neosporno dokazane atraktivnosti prašume, tih prvih majskih dana, „padale“ u drugi plan. Više stotina kupljenih dnevnih dozvola, spavanje pored jezera da bi se zauzelo što bolje mjesto za sjutrašnji ribolov, prepričavanje ko je ulovio najviše riba. Ribolovni 1. maj je trajao danima i mjesecima.
Bracan Šćepanović, Raško Minić, Brano Rakočević i ostali brojni kolašinski ribolovci su se potajno nadali da najave o zabrani ribolova na Biogradskom jezeru ostanu samo – najave. Ipak, zvanično je potvrđeno da ribolova neće biti. Danilo Mrdak, državni sekretar u Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, je kazao da se značajno smanjio riblji fond u Biogradskom jezeru. Kada su radili istraživanja prije 5-6 godina stanje je bilo zadovoljavajuće, ali je zato prošlogodišnje istraživanje bilo alarmantno. Istraživački ulov je ozbiljno upozorio – prut i mamac neće ove godine ka biogradskoj vodi. I ne samo to, ako se situacija ne popravi, a stalno će se provjeravati, zabrana ribolova će trajati bar dvije godine…
Kada nema ribolova, ima sjećanja. Brano Rakočević priča da su danima trajale pripreme za prvomajsko otvaranje ribolova. Svako je sam pripremao svoj ribolovni pribor, a za ostale obaveze su se pravili rasporedi. Dežurni su morali da sačuvaju mjesto u blizini vode, a svi ostali da daju doprinos kako od zraka do mraka ne bi falilo raznovrsne hrane i pića pored vode. Brano, Mladen, Kićo, Žućo, Grši, Slaviša, Raško, Mišo, Željko, Ćelo, Minjo, Ratko, Savo, Garo Knežević, Vesko, Rašo, Boško, Dačo, Saša i Beli Dulović, Novo, Momo…
Riječ i sjećanje Bracana Šćepanovića odnosi se na stariju generaciju kolašinskih ribolovnih zaljubljenika od kojih neki, nažalost, nijesu među živima. ,,Uvijek je to bilo posebno druženje pored Biogradskog jezera. Mi smo se sretali i gledali skoro svaki dan, ali je 1. maja pored biogradske vode sve bilo drugačije. Bili smo duhovitiji, zanimljiviji, kroz šalu je trajao i taj takmičarski duh ko će uloviti više. Naravno, trebalo se organizovati i pripremiti da ništa ne fali tokom cijelog dana. Ako bi ranije završili pored Biogradskog jezera, obavezna su bila svraćanja u kafane u Sjerogoštu“. Prisjeća se Bracan: Milorad Milo Medenica, Perovan Perović, Dule Novaković, Dragan Obrenović, Raško Bulatović, Marko Bulatović… ima još…
Naravno da ima još… stotine i stotine kolašinskih ribolovaca koji su priznavali da mamac u biogradskoj vodi i prut nad njom donosi nešto posebno. Ribolov u prašumi se ničim ne može zamijeniti, ali može – zabraniti. Jer, pastrmka postaje deficitarna.
Rašku Miniću sada preostaje da kada dođe do biogradske vode, prošeta krug edukativnom stazom oko jezera i da se prisjeti kako se nekada prvomajski lovilo. I da na nekim drugim vodama traži ribolovačku utjehu.
Izvor: Pobjeda