Poezija: “Veče na školju”, Aleksa Šantić

Aleksa Šantić bio je jedan od najznačajnijih pjesnika srpske književnosti s kraja 19. i početka 20. vijeka. U njegovoj poeziji često se prepliću ljubav, tuga, čežnja, samoća, patnja i ljubav prema zavičaju, a posebno mjesto zauzimaju Mostar i Hercegovina.

“Veče na školju” jedna je od njegovih najpoznatijih pjesama. U središtu pjesme nalazi se usamljeni dječak koji na malom ostrvu čeka povratak ribara, dok se nad morem spušta veče. Jednostavna slika prirode postaje snažna priča o siromaštvu, samoći i ljudskoj patnji.

Posebnost pjesme je u snažnoj atmosferi koju Šantić gradi kroz slike mora, večeri, tišine i svjetlosti. Dok priroda djeluje mirno i gotovo čarobno, u pozadini se osjeća težina života običnog čovjeka.

“Veče na školju” je kratka pjesma, ali u svega nekoliko strofa uspijeva da stvori snažnu emociju i da čitaoca navede da razmišlja o usamljenosti, iščekivanju i teškom životu.

Veče na školju

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu mrtvom zrak.
A iza mrke
Brda
Usnuli leži kraj.

I svjetlo blista,
Tiho,
U prozoru ribara.
A dijete malo
Stalo
Pred kućom čeka starca.

I more šumi,
Šumi,
I tiho šapće kraj.
A dječje oči
Noći
Traže očev zagrljaj.