Poezija: “Pjesma starog mornara”, S. Kolridž

“Pjesma starog mornara” romantičara Semjuela Kolridža govori o natprirodnim događajima koji su se dogodili mornaru tokom dugog putovanja. Najranija je književna adaptacija legende o Letećem Holanđaninu. Mornar zaustavlja jednog čovjeka koji je pošao na vjenčanje i počinje da mu priča priču. Reakcija svadbenog gosta prelazi od začuđenosti do nestrpljenja, preko straha pa do fascinacije kako se priča mornara razvija, što se može vidjeti u jezičkom stilu. Kolridž koristi narativne tehnike kao što su personifikacija i ponavljanje da bi se stvorio osjećaj opasnosti, natprirodnog ili pak spokojstva, u zavisnosti od raspoloženja u različitim djelovima pjesme.

Prvi dio

Taj stari Mornar zaustavi
Od trojice jednoga,
„Što me držiš, duge ti brade
I oka blistavoga?

Ženik otvori dveri širom,
Ja blizak rod; svud astal
Postavljen, stigli gosti na slavlje,
Vesela graja nasta“.

Suhom ga rukom zadrža. „bješe
Brod jedan“, reče. „Pusti,
Protuvo s bradom sijedom! Odbij“.
On smjesta ruku spusti.

Blistavim okom zadrža ga,
Svat ko oduzet staje,
I ko trogodnje čedo sluša:
To volja Mornara je.

Na jednom kamen Svat je sjeo:
Sluša – druge mu nije;
Govorio je tako mom starcu
Mornar kom oko sije.

„Napusti pristan lađa – trista
Poklika uši su čule;
Ostavismo veselo crkvu,
Hum, vrle svjetilje kule.

Izgrijalo je Sunce s lijeva,
Iz mora ono granu!
Jasno je sjalo, u more palo,
Tamo, na desnu stranu.

Više i više svakog dana,
U podne – nad katarkom“ –
Svat lupao je u grudi svoje,
Jer fagot ču se jarko.

U dvoranu mlada, rumena
Ko ruža, zakorači.
Klanjajući se pred njom, idu
razdragani pjevači.

U grudi svoje svat bio je,
Al sluša – druge nije;
Tako zboraše tome starcu
Mornar kom oko sije.

„A tada dođe udar Bure,
Okrutan, jak je bio:
Naletio je brzim krilom,
K jugu nas progonio.

Jarboli krivi, kljun roni, nalik
Nekom kog vika, tuča su gnali,
Što sjen dušmana probija, ali
S glavom naprijed svitom,
Laša nam juri, uz jak rik burin,
Na jug bježimo pri tom.

Magla stiže tad i snjegopad,
Posta užasno hladno;
Led nas, visine katarkine,
Srete, zelen smaragdno.

Smetovi svi ti i snježne liti
Slali su sjaj zlosretan;
Čovječijeg ni zvjerskog nije
Lika – svud led se sreta.

Led bješe ovdje, led bješe onde,
Svud ga ima sva sila:
To puca, riče, reži, urliče,
Ko glasi iz bunila.

Najzad Albatros probi se kroz
Maglo; ko da je bio
Hrišćanska duša – u Božje ime
Svak ga je pozdravio.

Letio ukrug, jeo što prije
Nikada nije jeo.
Kroz led – navala što ga raskala –
Krmar je nas proveo!

Jug puhnu namah, a za nama
Albatros: rad igara,
Ili zbog hrane, sve te dane
Dođe na zov mornara.

Magla, oblaci – on na katarci,
Konopu, večernjica
Devet otčuči, mjesečinom
Dok iskri izmaglica“.

„Nek Bog te čuva, star Mornaru!
Dusi te zli opsjeli! –
Što tako gleda?
Albatrosa
Iz luka ustrijelih”.

Drugi dio

Sunce se diže s desne strane,
Iz mora ono granu,
U magli skrito još, u more
Na lijevu siđe stranu.

Vjetri puhali s leđa nam, ali
Bez ptice: rad igara
I hrane, nije sve te dane
Došla na zov mornara!

Bjeh počini stvar paklenu,
I poče kukati svak’
Jer svi rekli su: ubih pticu
Što vjetar donese lak,
Hulji, rekli su, ubiti pticu
Što vjetar donese lak!

Ni rujno, ni tavno, Sunce slavno,
Ko glava Boga, sinu:
Tad svi rekli su da ubih pticu
Što nosi maglu i tminu.

Puhnu ćuh blag, čist pjene trag
Bijel nas prati; bjesmo
Prvi što ikad k tom moru – slika
Tišine – doprijesmo.

Vjetić ne puše, jedra klonuše,
Jad kakkvog bilo nije;
Svak od nas mora zboriti mora
Tišinu da razbije!

Krvavo je sunce u podne
Na bakru neba žarkom
Od mjeseca ne veće stalo
Upravo nad katarkom.

Bjesmo pribiti – ni pokreta,
Ni daška – dan za danom:
Dokoni kao brod naslikan
Na moru naslikanom.

I voda, voda, na sve strane,
Rasušene sve štice;
I voda, voda, na sve strane,
Za piće ni kapljice.

Čak i dnio truli: O Hriste! I to
Zar biva! Da, mnogoga
Ljigavog stvora nožice gmižu
Dilj mora ljigavoga.

U gužvi, vrtnji, tma vatri smrti,
Okolo, kroz noć pleše.
Voda ko ulje vještičje gori:
Plam zelen, plav, bijel bješe.

A nekome na san duh dođe
Što tako nas opsjeda;
Devet nas hvati duboko prati
Iz zemlje magle i leda

Jezici svi su u korijenu
Sveli, u strašnoj suši;
Zboriti nismo mogli više,
Kao da čad nas guši.

Ah, jadan ja! Kako me mrko
Gledao i star i mlad.
Obješen, umjesto krsta, bješe
Albatros o vrat mi tad.

Treći dio

Mučno vrijeme gre. Suho svako

Grlo, oči staklene.

Mučno vrijeme! Umorne oči

Kako su staklene.

Tad na zapadu, na nebesima

Spaziše nešto zjene.

 

Isprva bješe maloj pjegi,

A potom magli nalik;

Ide i ide, i najzad kao

Oblik se znan ustali.

 

Mrlja, magleni oblik, znan meni!

Sve bliže, sve bliže će;

Ko da ga goni vodenjak, roni,

Vrda i zaokreće.

 

Sa suhim grlom, s crnim usnama,

Ni smijeha, ni vaja;

Zbog strašne suše, svi u muku!

To nije još umrlo.

 

Sam, sam, sam-samcat, a okolo

Širne pučine vali.

Nikakav mi se svetac na dušu

U ropcu ne sažali.

 

Mnoštvo ljudi, tako lijepih!

Svi leže mrtvi. Ima

Tisuć tisuća ljigavih bića

Živih još; i ja s njima.

 

Pogledah more ustajalo,

Oko s njega odbludi

I po palubi truloj gleda

Gdje leže mrtvi ljudi.

 

Pomoliti se Nebu kušah;

Al kad molitva line,

Šapt grešan dođe, i srce mi

Suvlje je od prašine

 

Zaklopih kapke, a ko bilo

Jabučice mi biju;

More i nebo, nebo i more

Legli ko teret na vid i smore,

Mrtvi kraj nogu spiju.

 

Znoj udovi im hladan liju,

Ne trunu, nema smrada:

Njin pogled što me motri neće

Zgasnuti baš nikada.

 

Kletva sirote u ad bi svukla

I duha nebeskoga;

Ali je kletva mrtvog oka

Groznija, oh, od toga!

Sedam dana gledah tu kletvu,

Al mrijeti ne mogah.

 

Penjao se Mjesec uz nebo

I nigdje stao nije:

Dizao se sporo, kraj njega

Zvijezda ili dvije –
Zrake su mu – rug sparnom moru,

Ko April – mrazu; sjena,

Golema, brodska gdje sjela,

Začarana je voda gorjela,

Tiha, strašno crvena.

 

Iza sjenke broda, vodene

Zmije bijelog sjanja

Trag ostaviše, a vilinja

Svjetlost se rasu, poput inja,

Kod njina izranjanja.

 

U sjenci broda gledah njino

Gizdavo ruho: plave,

Velurno crno, zeleno sjanje;

Njine putanje ko bljeskanje

Zlatne vatre se jave

 

O srećna živa bića! Nema

Jezika da kras kaže vam:

Ljubac iz srca grunu, ja im

Nesvjesno blagoslov dam:

Smili mi se svetac, i ja im

Nesvjesno blagoslov dam.

 

Isti čas mogo da se molim;

I lako, s vrata ovog,

Albatros spade, i potonu

U more, ko olovo.

 

Peti dio

 

Oh San! Ta blaga stvar, voljena

Od pola sve do pola!

Nek je Kraljici Meri hvala!

S Neba je blagi san poslala

Da dušu liši bola.

 

I usnih: vjedra, što na palubi

Dugo su prazna bila,

Pune se rosom; a kada se

Prenu, kiša je lila.

 

Do podne mirno jedrili smo,

Premda bez daška vjetra:

Lako i glatko brod išao,

Ozdo naprijed kretan.

 

Iz zemlje magle i snijega,

Ispod kilja, duboko

Devet hvati, du je klizio

I brod kretao. Oko

Podne napjev jedara stade

I brod takođe. Oko

 

Sunčevo, tačno nad jarbolom

Brod pribi k moru glatkom:

Tren potom, opet pomače se

Kretnjom mučnom i kratkom –

Nazad, naprijed, s pol dužine,

Kretnjom mučnom i kratkom.

 

Potom poskoči naglo, ko konj

Što tle kopitom bije:

Od tog mi jurnu krv u glavu

I padoh u nesvijest-

 

Koliko tako ležah, ne znam

Reči; al prije časa

Kada vratih se u život, čuh

Ili razabra pak moj duh,

Dva, u vazduhu glasa.

 

„To je taj?“, reče jedan. „Taj čovjek,

Hrista mi, zacijelo,

Ubi nedužnog Albatrosa

Okrutnom strijelom-

 

Duh što čami u magli, snijegu,

Voljaše pticu što je

Voljela tog koji je ubi

Iz samostrela svojeg“.

 

Drugi glas blaži, kao medna

Rosa blag, reče: „Taj

Čovjek je počeo da ispašta,

Al patnji nije kraj“.

 

Šesti dio

 

Prvi glas

 

„Al reci, reci! Zbori opet,

Blag opet odgovor daj –

Što okean radi, šta takvom

Brzinom tjera brod taj?“

 

Drugi glas

 

„Tih kao rob pred gospodarem,

Okean bez vjetra je;

K Mjesecu diže, u silnu muku,

Golemo oko što sjaje –

 

Da sazna kud da krene; jer, blag

Ili strog, on ga vodi.

Gle, brate! Kako milostivo

Gleda k njegovoj vodi“.

 

Prvi glas

 

„Ali što tako brz je taj brod,

Bez vjetra i talasa?“

 

Drugi glas

 

„Razdvaja se ispred, a iza

Sklapa se zračna masa.

 

Leti, brate, leti! Još više,

I još! Brzo će tmine:

Ići će sporo brod kad skoro

Mornarev zanos mine“.

 

Probudi se: jedrimo ko kad

Vrijeme povoljno je:

Noč bje, noć tiha, visok mjesec;

A mrtvi skupa stoje,

 

Svi, na palubi, spremni za to

Što raka tamnička je:

Skamenjene motre me oči

Što pod Mjesecom sjaje.

 

Jak bol, kletva s kojom su mrli,

Ne gasnu: ni skinuti

Svoje oči s njinih, niti ih

K molitvi okrenuti.

 

Tad čini nesta: okean zelen

Pogleda oko moje

Dalje, al malo vidjeh od tog

Što drugdje vidljivo je –

 

Ko pustim putem kad ko ide,

Uz strah il grožnju pravu,

I osvrne se, pa gre dalje,

Al ne okreće glavu;

Jer zna za njime da se vuče

Zloduh što zrači stravu.

 

Ali brzo pirnu vjetar u me,

Pokret ni šum ne pravi:

Put mu nije vodio morem,

U sjeni, il mreškavim.

 

Diže mi kosu, hladi obraz,

Ko poljski ćuh sproljeća –

Smiješan s mojim strahom, ipak

Na doček prisan sjeća.

 

Hitar je lijet broda, hitar,

Al plov mu blag je bio:

Svjež je, svjež je pirio lahor –

Na me je tek pirio.

 

Oh, sna radosna! To vrh svjetilje

Kule hoće li biti?

To li je bijeg? To li crkva?

Zavičaj moj vlastiti?

 

Kraj lučkoga smo prošli gata,

Molim se uz jecaj –

O daj da budem budan, Bože!

Il da prespavam daj.

 

Lučki zaliv jasan ko staklo

Mekano razliveno!

Na vodi leži mjesečina

Sa mjesečevom sjenom.

 

Sjala je hrid, ne manje crkva

Što na hridi je bila:

Mirni vjetrokaz mjesečina

Tišinom natopila-

 

Zaliv je bijel u svjetlu tihom,

Iz kojeg ustalo je

Mnogo obličja, te su sjenke

Bile grimizne boje.

 

Na razmaku malom od pramca

Bjehu te grimiz-sjene:

A na palubi – oh, Isuse! –

Šta mi vidješe zjene!

 

Svaki leš pružen, mlitav i pružen,

Ali, krsta mi svetog!

Čovjek je, sav sjaj, seraf-čovjek,

Na svaki leš slijeto.

 

Jato serafa: svak rukom znak

Daje – prizor iz raja!

Na kopnu stali ko signali;

Svaki od divna sjaja;

 

Jato serafa, svak rukom znak

Daje, ni glas ne pušta –

Ni glas, al u srce tišina

Roni ko glazba sušta-

 

I čuh brzi pljuskaj vesala,

I klik Krmarev; sama

Okrenu mi se glava, vidjeh –

Pojavljuje se čamac.

 

Krmar i sin mu čuh da brzo

Stižu: nebeski Bože!

Niko od mrtvih pomutiti

Veselje to ne može

 

Spazih i trećeg – glas mu začuh:

Dobri Isposnik to je!

Glasno, u šumi sačinjene,

Pobožne himne poje.

On duši daće oprost i spraće

Krv Albatrosa mojeg

Sedmi dio

 

Dobri isposnik živi u šumi

Toj što slazi u more.

Kako zvonko glas mili diže!

Mornar, iz daljine zemlje što stiže,

Drag mu, za ragovore.

 

Zorom, u podne, uveče kleči –

Mek jastuk mu, u stvari,

Mahovina je što posve krije

Hrastov truli panj stari.

 

Brz čun se bliži: čuh kako zbore

Gle, to je čudno, vala!

Gdje su brojna i krasna svetla

Što su nam znak davala?

 

„Čudno, Isposnik reče – nisu

Htjeli otpozdraviti,

Daske su krive, jedra svela,

Istanjene im niti!

Ne vidjeh ništa slično, ako

To nisu, može biti,

 

Mrki skeleti lišća uz moj

Potok šumom što grede,

Kad pod snijegom bršljan stoji,

A ćuk viče na vuka koji

Vučici mlade jede“.

 

„Bože! To ima đavolji izgled –

(Krmanoš odgovori)

Bojim se!“ – „Veslaj dalje, veslaj!“

Isposnik vedro zbori.

 

Brodu se bliži čun, al ništa

Ne rekoh, niti makoh;

Do pod brod dođe čun, i smjesta

Tutnjanje ču se jako.

 

Nastavi pod vodom da tutnji

Jače, strašnije: ovo

Dograbi brod, i razbi zaliv;

Tone brod ko olovo.

 

Zgromljeno jakim strašnim zvukom

Što more i svod bije,

Ko prije tjedan utopljeno

Tijelo moje plije;

Al brzo, u čunu Krmarevu,

Nađoh se, ko da snijem.

 

Vrtlogom, gdje je brod nestao,

Ukrug se vrti čamac;

Svje bješe tiho, samo tutanj

O taj se brijeg slama.

Makoh usnama, Krmar kriknu

I obeznanjen pade;

Sveti Isposnik diže oči

I moliti se stade.

 

Dograbih vesla, sin Krmarev,

Što šenu umom, glasno

I dugo se smijao, oči

Zvjerale su mu strašno.

„Ha, ha, ha! Đavo zna veslati

To vidim sasvim jasno“.

 

I sada, u svom zavičaju

Na čvrsto tle sam stao!

Jedva je nogu taj Isposnik,

Napustiv čun, držao.

 

„Oprost, daj oprost, svet čovječe!“

Njemu se vjeđe mršte:

„Reci brzo, nalažem, ko si –

Od kakve ljudske vrste?“

 

Tijelo mi se zgrči smjesta,

U ropcu jadnu: njime

Natjeran sam da počnem priču;

A potom popusti me.

 

Otad me, u čas nepredvidljiv,

Taj ropac opet mori:

I sablasnu sve dok ne kažem

Priču, srce mi gori.

 

Ko noć, iz zemlje u zemlju grem

Čudna je moć mog zbora;

U tren kad spazim lik njegov, znam

Kome da slučaj svoj ispričam:

Ko me slušati mora.

 

Kakva vreva prodire iz tih

Vrata! Tu svati stoje:

Al u vrtnom venjaku mlada

S djeverušama poje

I čuj večernje malo zvono,

Zov na molitve moje!

 

O svate! Ova duša sama

Na morskoj bje pučini;

Tako sama da s njom ne bješe

Bog, tako mi se čini.

 

Draže od slavlja svadbenoga,

Mnogo draže je mome

Srcu u crkvu odlaziti

U društvu pobožnome! –

 

U crkvu skupa ići da skupa

Molimo, dok Ocu svome

Velikome svak se klanja: potomci,

Preci, drugovi vjerni i momci

I razdragane mome!

 

Zbogom, zbogom! Al ovo velim

Tebi svate, da moli

Dobro se onaj zbiljski pticu,

Čovjeka, zvjerku voli.

 

Taj ko najviše voli sve stvari:

Velike, male – moli

Najbolje; jer Bog što voli sve nas

Sve satvori i voli.

 

Mornar sjajnog oka i s bradom

Sijedom od starosti,

Otide; a od ženikovih

Vrata se Svat oprosti.

 

Ko da zapanjen ode, ko da

Izgubi razum, uz to:

I sjetniji je mudriji

Sutra ujutro usto.