Poezija: “Jesenje veče”, Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika moderne. U svojoj poeziji često spaja prirodu, osjećanja i unutrašnje stanje čovjeka. Pjesma “Jesenje veče” pripada njegovim najpoznatijim pjesmama i napisana je u formi soneta.

U pjesmi Matoš kroz jesenji pejzaž, sumrak i tišinu dočarava atmosferu tuge, usamljenosti i prolaznosti. Priroda nije samo opisana već odražava pjesnikovo raspoloženje i osjećanja. Jesenje veče tako postaje simbol melanholije i prolaznosti života.

“Jesenje veče”

Olovne i teške snove snivaju
oblaci nad tamnim gorskim stranama;
monotone sjene rijekom plivaju,
žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
kućice i toranj; sunce u ranama
mre i motri kako mrke bivaju
vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
tek se slute ceste, dok ne utonu
u daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
šapće o životu mrakom gluhijem,
kao da je samac usred svemira.